Samuel Barber: ADAGIO ZA GUDAČE
Tijekom stoljeća pojam adagio mijenjao je značenje, uglavnom podrazumijevajući najsporiji tempo i način izvođenja ad agio, odnosno polagan pokret, metrički ležeran i opušten. S vremenom, do 19. stoljeća, termin postaje uvriježenim nazivom za spore stavke simfonijskih i komornih višestavačnih cikličkih formi, a do danas adagio asocira na neke od najljepših stavaka takvih djela koji su stekli samostalan status na koncertnim repertoarima. Među njima je i Adagio Samuela Barbera, začet kao spori stavak njegova jedinoga gudačkog kvarteta, skladanog u Austriji 1936. godine.
Samuel Barber je, još kao mlad skladatelj, tek izašavši iz predavaonica Curtis Institute of Music u Philadelphiji, zasigurno kao i mnogi drugi žudio da stekne priznanje izvedbom slavnih glazbenika. Karijeru započinje kao pjevač, a tek potom kao skladatelj, te dobiva prestižne nagrade za svoja rana djela. Ubrzo ga je prepoznao veliki dirigent Arturo Toscanini. Do suradnje je došlo nakon što je Barber, iskoristivši svoj status nećaka Louise Horner, jedne od Toscaninijevih omiljenih pjevačica, upoznao maestra godine 1933., kada su mu bile 23 godine. Toscanini je pokazao zanimanje za Barberove skladbe unatoč tome što je najčešće izbjegavao izvođenje suvremene glazbe. Srećom, Barber nije bio tipičan moderni skladatelj. Kreativni izraz koji je zarana razvio bio je utemeljen u lirskom, osjećajnom i tradicionalnom harmonijskom jeziku kasnog 19. stoljeća, kakav se mogao sviđati konzervativnom Toscaniniju.
Nekoliko je godina proteklo prije nego što je Barber napokon skladao djela koja je smatrao vrijednima Toscaninijeve pozornosti. Na umu je imao riječi svojeg ujaka, skladatelja Sidneya Hornera, koji ga je savjetovao da izrazi dubinu i iskrenost duše, bez artificijelnosti i suvišnih nota. Poticaj je Barber dobio i nakon što je Toscanini pozitivno komentirao njegovu Prvu simfoniju (Symphony in One Movement) koju je čuo na Festivalu u Salzburgu 1937. godine. Napokon, godine 1938. Barber šalje maestru dvije skladbe: najnoviji Prvi esej za orkestar te Adagio za gudače, koji je skladao prema sporom stavku Gudačkog kvarteta iz 1936. godine. Premda mu je Toscanini partiture vratio bez komentara, Barber uskoro saznaje da je maestro bio oduševljen i da ih planira izvesti tijekom radijskog prijenosa sa Simfonijskim orkestrom NBC-a.
Premda je Barber već dosegnuo određeni međunarodni ugled, izvedbama istaknutih dirigenata poput Eugenea Ormandyja i Artura Rodzinskog, pravi proboj donio mu je radijski prijenos Toscaninijevih izvedbi Eseja i Adagia, 5. studenog 1938. godine, iz Lincoln Centra, nakon kojeg je već sljedećeg jutra bio slavljen kao najveći novi američki skladatelj.
U Adagiu, koji ostaje jednom od najomiljenijih i najizvođenijih njegovih skladbi, Barber je doista slijedio naputke svojeg ujaka. Rabio je najjednostavnija glazbena sredstva, sklada u b-molu, ali s prizvukom frigijskog crkvenog modusa, koji evocira romantizam 19. stoljeća i modalnost srednjega vijeka. Označena s molto adagio espr. cantando, skladba počinje jednostavnom lirskom frazom, donesenom isprva u violinama, a potom naboj raste čestom promjenom mjere i bogate sonorne harmonije. Barber sklada kompoziciju koju je lako analizirati, ali, slično kao i kod drugih slavnih kompozicija u osnovi jednostavnog zapisa, teško je otkriti koji joj ton, boja ili melodijski pokret daju dimenziju remek-djela.
--------------------------
Samuel Barber (1910. - 1981.) američki je skladatelj koji je ostavio značajan opus na područjima orkestralne, operne i zborne glazbe te brojne kompozicije za klavir i violinu. Glazbenik je izrazito lirske interpretacije. U početku je neoromantik, a u novijim djelima prelazi na neoklasicizam.
Adagio za gudače njegova je najpopularnija skladba i široko je prihvaćena kao remek-djelo moderne klasične glazbe. Barber je dvostruki dobitnik Pulizerove nagrade za glazbu: za operu Vanessa (1957.), a onda i za Koncert za klavir i orkestar (1962.).
Gabriele Fauré: REQUIEM u d-molu, op. 48
Kao zborovođa i orguljaš sa stalnim namještenjem u pariškoj crkvi Madelaine od godine 1877., za koju je vezan tijekom najintenzivnijeg razdoblja svojega stvaralačkog vijeka, Gabriel Fauré stalno je tragao za novim izrazom u crkvenoj glazbi. Želio je nešto što bi bilo drugačije od opernog belcanta, i različito od glomaznog njemačkog romantičnog stila koji je dominirao većim dijelom Europe tog doba. Tijekom vremena razvijao je jedinstven francuski stil, kojim je položio temelje za razvoj impresionističkog stila Debussyja i Ravela. Dok su drugi skladatelji njegova vremena širili orkestar i skladali sve kompleksniji slog, umećući ga u strog ritamski okvir takta, Fauré je istraživao meku, razlivenu frazu koja je lebdjela u prozračnoj boji malih ansambala neobične i ekonomične orkestracije. Slično je i s Requiemom, u kojem jednostavno izbacuje violine ili drvene puhače kada mu nisu potrebni.
Skice za Requiem počinje raditi 1877. godine. Do vremena prve izvedbe, 16. siječnja 1888. godine, završio je pet stavaka: Introit et Kyrie, Sanctus, Pie Jesu, Agnus Dei i In Paradisum. Za izvedbu je Fauré trebao mješoviti zbor s dionicama tenora i basa divisi, sopran solo, orkestar sastavljen od viola, violončela i kontrabasa, harfe, timpana i orgulja, s violinom solo u Sanctusu. Godine 1889. sklada Offertoire i dodaje stavak Libera me, koji je skladao dvanaestak godina prije za bariton i orgulje. U orkestar dodaje rogove, trube i trombone te, naravno, bariton solo. Takva verzija Requiema bila je prvi put izvedena u Madeleini u siječnju 1893. godine.
Fauréov je izdavač, međutim, želio opsežnije djelo, pa je to dovelo do verzije koja se danas najčešće izvodi, one iz godine 1900., u kojoj se u orkestru pojavljuju drveni puhači i violine.
Ipak, i u toj verziji prepoznaje se skladatelj skloniji intimnijem zvuku, jer je u cijelom djelu samo tridesetak taktova u kojima se može čuti pjevanje u fortissimo dinamici, a najveći je dio skladan tiše od mezzofortea. Umjesto žestokih efekata Fauré rabi suptilne gradacije dinamike, boje i harmonije, kako bi na osobit način interpretirao tekst mise za mrtve.
Ispod te suptilnosti i eteričnosti, koja svojom naizgled lebdeće slobodnom frazom podsjeća na melodijsku i ritamsku strukturu gregorijanskog pjeva, stoje gotovo sitničave upute o detaljima izvedbe, o kojima ovisi kompletan efekt Fauréove glazbe.
Fauré uglazbljuje standardni latinski tekst mise za mrtve, ali ne zazire od toga da povremeno preuredi riječi po svojem nahođenju, izbacujući određeni fraze ili umećući neke nove, koje su odgovarale njegovoj viziji. Kod uvođenja nekih sloboda, unatoč svom zazoru od njemačke glazbe, Fauré možda ipak malo duguje Brahmsu. Obojica skladatelja, Brahms prije Fauréa u svojem Njemačkom rekvijemu, donose novu viziju mise za mrtve. Dok je Brahms želio skladati glazbu koja će utješiti žive, radije nego da prikaže strah od nadolazeće smrti, Fauré je, kao što je sam rekao, smrt vidio kao “sretno izbavljenje, težnju za srećom onkraj smrti, umjesto bolnog odlaska“.
Zbog toga je Fauréovo uglazbljenje Requiema neobično krotko, u njemu se uopće ne pojavljuje mrtvačka sekvenca Dies irae, sa slikama Božjeg gnjeva i paklene vatre, već su dodana posljednja dva stiha te iste sekvence, Pie Jesu, i molitva na putu prema grobu prilikom ukopa, In Paradisum, koji zajedno donose blagu i smirujuću viziju smrti.
--------------------------
Francuski skladatelj Gabriel Urban Fauré (1845. - 1924.) počinje kao orguljaš u pariškim crkvama, a zatim je profesor i ravnatelj Pariškog konzervatorija. Debussy, njegov učitelj, a poslije i dobar prijatelj, znatno je utjecao na njegovo glazbeno stvaralaštvo. Zbog tankoćutnosti, otmjenosti, osjećajnosti, profinjenosti mnogi u Fauréu vide francuskog Schuberta. Smatra ga se vrhunskim minijaturistom i poetskim majstorom. Nisu rijetki ni oni koji njegov Requiem (1887.) smatraju najboljim francuskim duhovnim djelom, ili čak najboljim zbornim djelom u povijesti glazbe. S jedne strane, Fauré je težio obnovi francuske glazbe u duhu tradicije, no istodobno je svojim harmonijama navijestio i impresionizam. Najbolja djela su mu lirske solo pjesme te poetske komorne kompozicije. Skladao je i opere (Prometej, Penelopa), orkestralnu, crkvenu i scensku glazbu.
Tekst pripremila: Zrinka Matić