Program
Gabriel Pierne: Pastorale za puhački septet u B-duru, op.30
Vincent d'Indy: Chanson et dances, Op.50, 1.stavak Chanson
Charles Gounod: Petite Symphonie za puhački nonet u B-duru, Op.216
Adagio, Allegro / Andante cantabile / Scherzo. Allegro moderato / Finale: Allegretto
Gabriel Pierné (1863 -1937), zapaženi francuski skladatelj, dirigent i orguljaš svog vremena, bio je učenik Césara Francka (orgulje) i Julesa Masseneta (kompozicija), a osim njih, na njegov skladateljski razvoj utjecali su i Camille Saint-Saëns, a kasnije i Claude Debussy te Maurice Ravel. Poznat kao vrstan interpret Debussyjevih djela, dirigentsku slavu stekao je i ravnajući praizvedbom baleta Igora Stravinskog Žar ptica, u Parizu 1910. Skladao je brojna orkestralna djela, nekoliko opera i desetak baleta, no najpoznatiji mu je ostao oratorij La Croisade des enfants prema knjizi Marcela Schwoba. Piernéova djela klasične su forme, ali modernog duha. Posebno je bio inspiriran starijim formama francuskih plesova, kakva je i kompozicija Pastorale variée, op. 30.
Vincent d'Indy (1851 - 1931), francuski je skladatelj i dirigent, koji, iako je cijeli život proveo kao učenik Césara Francka i zagovaratelj reformi francuske glazbe po njegovim načelima, ipak se skladateljski najviše divio Richardu Wagneru pod čijim je snažnim utjecajem, uz Berlioza, najčešće stvarao. Unatoč tome, njegova je glazba među kritičarima prepoznata po visokoj koherentnosti glazbene strukture, po brojnim programskim ili simboličkim elementima te po bogatoj paleti orkestralnih boja. Upravo je takva i njegova kompozicija Chanson et danses, op. 50, čija glavna tema neodoljivo podsjeća na Wagnerovu Siegfriedovu idilu, a odlikuje ju nesvakidašnja kombinacija istodobne razdraganosti i sjetnosti, melodičnosti i ritimičnosti, koje se skladno prepliću sve do blistavog završetka.
Charles Gounod (1818 - 1893), jedan od najpriznatijih francuskih skladatelja 19. stoljeća, najpoznatiji je po sakralnim djelima i operi Faust. Utjecao je na mnoge kompozitore poput Masseneta, Bizeta, Saint-Saënsa i Puccinija. Smatraju ga jednim od najvećih melodičara francuskog klasičnog repertoara, a takve ocjene prate i njegovu Malu simfoniju.
Osim nje, Gounod je još napisao samo dvije velike ili prave simfonije: u D-duru i E-duru, jer ga je kao i brojne druge skladatelje njegova vremena pratila velika Beethovenova sjena, odnosno prešutno općeprihvaćeno načelo da skladatelji mogu pisati ili opere ili simfonije, ali nipošto i jedno i drugo. I dok kritičari u objema Gounodovim simfonijama prepoznaju snažan Beethovenov, pa i Mendelssohnov utjecaj, njegovoj Petite Symphonie – za puhački nonet u B-duru, op. 216 nitko ne poriče nesvakidašnju originalnost, a mnogi je uzdižu i u rang pravog remek djela. Petite Symphonie izvorno je posvećena Gounodovom prijatelju flautistu Paulu Taffanelu i njegovom Komornom glazbenom društvu za puhačke instrumente (Societé de Musique de Chambre pour Instruments a Vent), koji su ga premijerno i izveli 1895. Instrumentacija je krajnje jednostavna - skladni ansambl i jedna flauta, što s jedne strane odražava tradicionalističku filozofiju samog Taffanelovog društva, a s druge je Gounodov hommage mozartovskoj klasičnoj formalnoj strukturi kojoj se oduvijek divio.
Prvi stavak ima uvodni adagio, a zatim allegro u sonatnom obliku. Drugi je prekrasan andante cantabile, gotovo arija za flautu. Treći je škrti scherzo s triom. Završnica je još jedan allegro koji blista lakoćom i energijom. Iako djelo ima i romantičkih prizvuka, poput dugih melodijskih linija i nekih iznenađujućih razvojnih harmonija, u srcu mu je ipak povratak u ranije, jednostavnije doba potpunog sklada.