Posljednjih nekoliko godina svjedočimo transformaciji  svoga grada iz prepoznatljivog tranzitnog punkta u sve popularniju turističku destinaciju. Okolnosti i brzina kojom se navedena situacija odvija dovela je do narušavanja simbiotske prirode grada i njegovih stanovnika, pogodovanja povlaštenim manjinama i uzgajanja klime gospodarske monokulture. Grad je tijekom ljeta postao scenografija za turiste sačinjena od ljušture nekadašnjeg sebe, koja je sada dom stotinama kafića i restorana, suvenirnica i štandova, wine, cheese i burger barova… Zimi mrtav, a ljeti za stanovnike „okupiran“ i otuđen, Split sve manje postaje gradom a sve više odredištem. 

Umjetnička intervencija pod nazivom Heterotopija grada, prema koncepciji i izvedbi umjetnika Ante Durakovića, Anite Miloš, Olivera Mišure i Darka Škrobonje, izravno se tiče prethodno izložene problematike. Radi se o kolektivnom radu i svojevrsnom socijalnom komentaru koji kroz strategije poput aproprijacije, ilustracije i humora zapravo utjelovljuje jedinstveni amalgam nekoliko načela Foucaultovih heterotopija ili „ne-mjesta“ u kojem Split postaje zasebna kategorija. Prema toj analogiji, temeljenoj na ironijskom zahvatu, grad je vrsta privremene kolonije, odnosno heterotopije, jer je prema jednom od nekoliko shvaćanja tog pojma, on sveden na funkciju u odnosu na ostatak prostora.

U užem smislu, Ante Duraković, Anita Miloš, Oliver Mišura i Darko Škrobonja ukazuju na mogućnost prenamjene Hrvatskog narodnog kazališta Split (kojeg kao gotovo „nedodirljivu“ instituciju u ovom slučaju koriste kao sinonim za sve ugrožene ljudske i kulturne vrijednosti u Splitu) u jedan komercijalni smještajni kapacitet i time jasno nastoje osvijestiti problem invazivnih strategija.

Umjetnička intervencija ovog umjetničkog kvarteta vizualno se oslanja na gestualnost i minimalistički likovni jezik, no ona je istodobno mnogo snažnija jer jasno i kritički progovara.

Heterotopija grada nastala je iz čistih uvjerenja, udaljena od aktivističkog pristupa i pretenzija, kao uostalom i njeni umjetnički prethodnici poput Christoa i Jeanne Claude i njihovih geografskih ili institucionalnih „okupacija“, ili Daniela Burena, isključivo u smislu medija, a ne sadržaja. U smislu recepcije i predviđenog formata i trajanja, ovaj umjetnički ambijent također posjeduje neosporne sličnosti s umjetnošću happeninga i performativnim umjetničkim praksama, aktualnih posebice šezdesetih godina u Zagrebu u vidu niza kustoskih projekata Želimira Koščevića, no uz mnogo veći rizik, budući da se radi o križištu posebnog institucionalnog i reprezentativnog javnog prostora.