Glorija kao “plastična sinteza“ crkvene, cirkuske i teatarske arene

Povodom istarsko-varaždinske Glorije Damira Zlatara Freya kritika je već primijetila da se redatelj “oslanja na snažnu simboliku u kojoj se isprepleću kršćanska ikonografija i cirkuski simboli“. “Iz današnje vizure, kad Katoličku crkvu potresaju teški skandali, a ne nedostaje joj ni spektakla, Marinkovićeva je Glorija (praizvedena 1955. godine) nevjerojatno suvremena. Analogija crkve i cirkusa nije izgubila na snazi, kao ni kritički stav prema bilo kojoj vrsti dogme, bila ona religijska ili ideološka.“ Ukratko: ništa nije kakvim se prikazuje i sve se prikazuje kakvim nije. Identiteti su pomiješani i privremeni te kao takvi lažni ili iskrivljeni. Ogledanje u drugome jednako je relativno kao i poniranje u sebe, osim ako nije riječ o samoubojstvu, za kojeg ne znamo je li bijeg ili izlaz...

Glorija je kroz čitavo svoje trajanje dokazivala i pokazivala svoju suvremenost svakom vremenu kroz koje je prošla. Činila je to zahvaljujući višeslojnosti dramskog teksta koji je baš zato mogao odgovoriti uvijek novim, različitim okolnostima osiguravajući tako kvalitetan dijalog s vremenom iscrpljujući sretne i manje sretne mogućnosti različitih interpretacija. Ta priča smještena u jednu otočku, dakle relativno izoliranu župu, priča je o pokušaju mladog svećenika da u krizno poratno vrijeme lažnim «čudom» učvrsti poljuljanu vjeru. Stoga časnu sestru Magdalenu, a bivšu cirkusku umjetnicu Gloriju, stavlja na oltar u crkvi umjesto Bogorodičina kipa. Ali očekivano «čudo» prometnut će se u neuspjeh, odnos don Jere i Glorije u ljubav čija nemogućnost i okrutnost vraća Gloriju nazad u cirkus gdje i pogiba. Osudivši svojim skokom u smrt svaki dogmatizam i totalitarizam.

Danas pak, Glorija oslobođena bilo kakvih ideoloških predznaka, ali uvjerena u nemoć svake ideologije, prepoznaje i ovo vrijeme, vrijeme koje mi tako rado zovemo našim, kao vlastito - dokazujući svoju nedvojbenu pripadnost suvremenom upavo postavljanjem pravih, ključnih pitanja našeg doba. A to je prije svega pitanje identiteta i sposobnosti da se (ne)izborimo za nj, zatim pitanje da li je u ovome danas koje je ostalo zakinuto za bilo koju vrst Utopije ljubav uopće moguća (kako ona romantična kakva se rađa između Glorije i don Jere, tako i ona u obitelji koja također ne odolijeva: ona Glorije i njenog oca), te pitanje manipulacije nemoćnim pojedincem od strane zatvorenih moćnih sustava.

Ovaj dramski mirakul u šest slika, kako ga je sam autor podnaslovio, upravo je sjajan teatarski izazov redateljskoj poetici Damira Zlatara Freya. Frey snažnim slikama, tu dramu otvorene strukture prostora izmješta likovno i značenjski u teatarsko mjesto zaigranosti i zapitanosti gdje se ponajprije poseže za onim ludističkim elementima ove drame. Otvarajući pri tom «Gloriji» i vrata budućih vremena.

Željka Udovičić Pleština, dramaturginja

Redatelj Damir Zlatar Frey

Dramaturginja Željka Udovičić Pleština

Scenograf, koreograf i izbor glazbe Damir Zlatar Frey

Kostimografi Desanka Janković i Damir Zlatar Frey

Oblikovatelj svjetla Tomaž Bezjak

Sestra Magdalena (Glorija), karmelićanka (cirkuska artistica) Helena Minić

Rikardo Kozlović (Floki Fleche), bivši direktor cir­kusa Mijo Pavelko

Biskup, konferansije i krotitelj životinja u cirkusu Zvonko Zečević

Don Jere, biskupov tajnik Ivica Pucar

Don Zane, bibliotekar Jan Kerekeš

Don Florijo, kanonik Zdenko Brlek

Toma, crkvenjak, Toni, klaun Robert Ugrina

Majka Sofija Cingula

Klaunovi Robert Karanfilov, Nikola Racan