Neuobičajeno nježno, krotko, blago i smirujuće, Fauréovo se djelo razlikuje od, mahom dramatičnih, poznatih verzija mise zadušnice drugih autorâ. Gabriel Urbain Fauré (1845 –1924) francuski skladatelj, orguljaš i pedagog svojim je glazbenim stilom značajno utjecao na mnoge skladatelje 20. stoljeća, razvivši jedinstveni francuski stil kojim je položio temelje za razvoj impresionizma Debussyja i Ravela. Requiem, uz izuzetno popularnu, umirujuću i gracioznu Pavanu, najpoznatiju mu skladbu, skladao je od kasnih 80-ih prošlog stojeća do 1901. kad je objavio finalnu verziju. Sam Fauré za svoju je misu za mrtve govorio da je „uspavanka smrti“. Izostavio je Dies irae sa slikama Božjeg gnjeva i paklene vatre pa njegov Requiem prenosi blagu i smirujuću viziju smrti. Dok su drugi skladatelji njegova vremena širili orkestar i skladali sve kompleksniji slog, umećući ga u strog ritamski okvir takta, Fauré je istraživao meku, razlivenu frazu koja je lebdjela u prozračnoj boji malih ansambala neobične i ekonomične orkestracije.

Donekle poput Brahmsa u njegovom Njemačkom rekvijemu i Fauré donosi novi pristup misi za mrtve. I, dok je Brahms, radije nego da prikaže strah od nadolazeće smrti želio skladati glazbu utješnu za živuće, Fauré je jednom u pismu prijatelju primijetio kako na smrt gleda “kao na sretno izbavljenje, težnju ka sreći iznad svega, a ne kao na bolno iskustvo”. Glazba koju je stvorio samo je utjelovljenje te filozofije.