Predstava Disanje dramaturginje i redateljice Olje Lozice bavi se horizontalnim, sestrinskim odnosom, koji se osvjetljava iz neočekivanih, kazališno potentnih uglova. Lozica, kojoj u uzbudljivoj redateljskoj karijeri stalna samo mijena jest, ovog puta koncentrira se u potpunosti na glumački suodnos dvije virtuozne izvođačice, stvarajući slojeviti narativni okvir koji se poput napetog trilera postepeno raslojava i razjašnjava pred gledateljima. Disanje je glumački i dramaturški tour de force, očišćen od viškova i usmjeren na suodnos i dijalog, temeljne vrijednosti klasičnog dramskog kazališta, provučene kroz originalan postdramski tretman.
U današnjem vremenu velikih neuroza, trvenja i beskonačnog ljudskog iscrpljivanja svim i svačim, kao da smo zaboravili na ono što na koncu jest naš život: neugasiva potreba za ljubavlju i neizmjerna žudnja za blizinom i oslanjanjem na one pored nas. Disanje je jedna od onih rijetkih priča koje strpljivo i blagotvorno poniru u čovjekovu intimu, pokazujući nam kako te duboke i bliske veze s drugima, uz sve vanjske stresove i frustracije, jesu ono što je zapravo jedino važno i što na kraju u nama jedino ostaje. (...) Disanje, ostvareno u koprodukciji splitske PlayDrame i Zagrebačkog kazališta mladih, te u režiji suptilne redateljice Olje Lozice i izvedbi troje sjajnih protagonista, intimna je priča o svima nama, velika kao život.
Bojan Munjin, Novosti
Disanje je predstava o procesu prihvaćanja gubitka. Kažu da je tuga osnovna reakcija na gubitak, malen ili velik, stvaran ili simboličan, koji se već dogodio ili koji očekujemo.
Kažu da je tuga cijena koju plaćamo za ljubav, ona je prirodna posljedica stvaranja emocionalnih veza s drugim ljudima, ali i iskustvima i stvarima. Većinu onoga što volimo i što nam je važno u nekom trenutku života i izgubimo. Gubitak, ovisno o tome koliko nam je važan, može utjecati na čitavo naše poimanje sebe, drugih i svijeta oko nas. No smrt kao krajnji gubitak neke osobe u našem životu može osim osjećaja tuge, u određenoj fazi žalovanja, isprovocirati i sjećanja na osjećaje nježnosti, bliskosti, različita iskustva zajedničkog bivanja – svađe, potpore, razumijevanja, nerazumijevanja, prihvaćanja, bodrenja, čitavu paletu šarolikih životnih iskustva. Govoriti o smrti na pozornici hodanje je po tankom ledu. Može se lako skliznuti u dramatičnu spoznaju neponovljivosti zajedničkih trenutaka. Može se lako skliznuti u patos i nepremostivu atmosferu konačnosti. Jer prihvatiti gubitak bliske nam osobe bolan je, a katkad i dugotrajan proces. I taj proces može se realizirati na različite načine, jer žalovanje je jednim dijelom predvidljiv proces, ali ujedno individualno iskustvo. U našem Disanju proces prihvaćanja gradi se bešavnim pletenjem mreže između evociranih sjećanja i zamišljaja nedosanjanih trenutaka budućnosti. U našem Disanju se, scenskim disanjem dviju glumica, hoda prema prihvaćanju smrti kao dijela života. Naše Disanje poziv je na usmjeravanje pogleda u nepoznatu, ali uzbudljivu budućnost, poziv na iskorak iz okamenjene prošlosti, poziv na hrabro koračanje naprijed s jedinom ostavštinom iz prošlosti, naramkom ljubavi i zahvalnosti.
Olja Lozica, redateljica