Specifična po svome sastavu s tri odjela – likovnim, glazbenim i kazališnim, Umjetnička akademija u Splitu ujedinjuje u sebi stvaralačke tenzije čije neprestano pulsiranje, uza sve izazove, sadrži potencijal za stvaranje novih kvaliteta. Nakon petnaest godina postojanja, na pragu svoje „adolescencije“, dosegla je točku u kojoj sasma drugačije estetske pristupe sjedinjuje u zajedničko stvaralačko nastojanje, imajući na umu i bogatu umjetničku tradiciju grada u kojem djeluje i stremljenja u suvremenoj umjetnosti. Tijardovićeva glazba i Radičin libretto kao estetsko polazište ovdje susreću duh Duchampa i Beuysa, ali i Toma Gotovca, Vlastu Delimar, Sanju Iveković, a neposredno Gorkoga Žuvelu i Sandru Sterle. U scenskoj provedbi, pak, gluma „kipova koji se kreću i govore“ u nakani ostvarenja izričaja suvremenog teatra pokreta oslonjena je na biomehaniku Mejerholjda. Stoga je ovaj naš „Dioklecijan“ priča o srazu tradicije i suvremenosti, ispit zrelosti u artikulaciji „misije, vizije i strategije“ Umjetničke akademije u Splitu. Ponosni smo što ga polažemo uz pomoć nikada izvođene Tijardovićeve opere, otkrivajući njezine potencijale onima čija je dužnost skrbiti o našoj baštini i stvaranju zaštitnih znakova splitske kulture.

Goran Golovko

U opsežnom skladateljskom opusu eminentnog predstavnika hrvatskog glazbenog teatra Ive Tijardovića, nalaze se i tri opere: Dimnjaci uz Jadran (1950.), Marko Polo (1955.) i Dioklecijan (1964.). Do danas neizvedena opera u 4 čina i 9 slika pisana u stilu francuske klasične opere nastala je na libreto dr. Branka Radice prema njegovom dramskom djelu Dioklecijan – historijski spektakl (1960.). Nastojeći prikazati sve bitne događaje vezane uz ideju i nastanak antičke kolijevke grada Splita, temeljene jednim dijelom na legendi, a drugim na povijesnim činjenicama, libretist smješta Dioklecijanov lik u razdoblje mladih vojničkih dana, stupanja na carsko prijestolje i bitnih obilježja njegove vladavine do odlaska s vlasti i na koncu smrti. Čitava paleta kompleksnih ljudskih osjećaja vidljiva je na primjeru Dioklecijana kojeg upoznajemo kao mladog vojnika željnog slave, srditog ubojicu vepra Apera, vođu osvajačkih pohoda, neumoljivog oca koji se protivi ljubavnoj vezi između kćeri jedinice Valerije i Antonija (pretorijanskog prefekta), te kao poklonika boga Jupitera i ustrajnog protivnika kršćanske vjeroispovijesti koja na kraju izbija unutar njegove palače i zadaje mu posljednji životni udarac.

Prema skladateljevim riječima „raznovrsne lirske i dramske situacije kao i jedna masovna slika trijumfalnog povratka Dioklecijana iz pobjedonosnog rata u Perziji uvjetovale su upotrebu velikog opernog sastava“ koji uključuje 25 solista u glavnim i sporednim ulogama (4 soprana, 4 mezzosoprana, 9 tenora, 7 baritona, 1 bas), zbor, berliozovski operni orkestar i veliki broj statista. Upravo je takva zahtjevna postava desetljećima služila kao opravdanje za nepostavljenu operu u hrvatskim kazališnim kućama unatoč maestrovom nastojanju i mišljenju da je ovo djelo njegovo najbolje glazbeno ostvarenje.

Jelica Valjalo Kaporelo