Mijenjajući dotadašnja mjerila i konvencije i prožimajući ih svojom osobnošću i neiscrpnom imaginacijom, suočen s napredovanjem gluhoće, njegov izraz kreće prema sve snažnijoj dramatičnosti, a životna borba kao da svoju konačnu pobjedu, svoj trijumf i uzlet doživljava u ovom djelu koje slavi humanost. U posljednjem stavku Devete, svojevrsnoj simfoniji u simfoniji, javlja se nešto dotad nečuveno, ljudski glasovi koji pjevaju Schillerovu Odu radosti. Uglazbljenje ove pjesme sazrijevalo je u Beethovenu tridesetak godina, da bi napokon izronilo u gotovo religioznom ushitu finala njegove posljednje simfonije. Završne fanfare, koje je Wagner nazvao Schrekensfanfare (zastrašujuće fanfare), ingeniozni je trenutak drame koji predstavlja prekretnicu u povijesti glazbe. Ta buka, taj sudar vodi oslobađanju himničke melodije i slavlju finalnog stavka, koji do današnjeg dana simbolizira najviše moralne i društvene vrijednosti zapadnoga svijeta.