Program:
Robert Schumann Fantasiestücke za glasovir, violinu i violončelo, op.88
Romance – Humoreska – Duet - Finale
Gioacchino Rossini Une Larme, tema s varijacijama za violončelo i glasovir
Maurice Ravel Tzigane za violinu i glasovir
Anton Stepanovič Arenski Trio za glasovir, violinu i violončelo u d-molu, op. 32
Allegro moderato - Scherzo (Allegro molto) - Elegia (Adagio) - Finale (Allegro non troppo)
Fantasiestücke, op. 88, Roberta Schumanna (1810.-1856.) izvor ima u za Schumanna vrlo plodnom razdoblju na području komorne glazbe, u ljeto 1842., kada nastaje niz gudačkih kvarteta, te klavirski kvartet i kvintet. Schumann je tada započeo i rad na Klavirskom triju u a-molu, koji je finalni oblik dobio tek 1850. pod nazivom Fantasiestücke, op. 88. Skladba je to jednostavnog sloga, vjerojatno predviđena za kućno muziciranje, koja u eleganciji i šarmu, te načinu kombiniranja dionica pojedinih instrumenata, pokazuje da je Schumannu Haydn u mnogočemu bio uzor. Kroz četiri stavka skladbe nižu se epizode koje korijene imaju u folkloru, plesovima, koračnicama, nadograđene majstorskom uporabom kontrapunkta, ritamskom raznolikošću i znakovitom igrom harmonija i tonaliteta.
Premda najpoznatiji po svojim operama, Gioachino Rossini (1792.-1868.) iza sebe ostavlja i niz kraćih skladbi, pjesama, komornih i solističkih instrumentalnih minijatura. Skladba Une larme dio je velikog opusa kraćih skladbi, koje je Rossini skladao nakon što je na vrhuncu slave prekinuo svoju karijeru opernog skladatelja. Taj dio svog stvaralaštva Rossini je nazvao Péchés de Vieillesse, tj. Grijesima starosti. Naziv Une Larme (Suza) sažima žalobnost glavne teme (originalno skladbe za kontrabas i klavir), kao i određenih varijacija, koje piše naknadno za violončelo i klavir. Neke varijacije ipak su živahne, uključujući i onu kojom u briljantnoj maniri završava skladba.
Najviše poticaja živoj imaginaciji u svojim skladbama Maurice Ravel (1875. – 1937.) pronalazio je u glazbi i podneblju Španjolske, pišući skladbe ispunjene španjolskim melosom i temperamentom, puno prije negoli će uopće posjetiti ovu zemlju iz koje je bila njegova majka. Ipak, njegove skladbe, poput Bolera, Pavane za preminulu infantkinju, Španjolske rapsodije, opere Španjolski sat itd. postat će sinonimom za španjolsku glazbu. Nadahnuće je ponekad nalazio i u glazbi drugih podneblja, vremena i ljudi, a jedna od takvih je i skladba Tzigane. U Londonu je 1922. godine upoznao mladu violinisticu, nećakinju velikog Josepha Joachima, Jelly D'Arany, koja je na privatnoj izvedbi odsvirala njegovu Sonatu za violinu i violončelo. Nakon koncerta, Ravel je ostatak večeri proveo slušajući njezine izvedbe ciganskih napjeva na violini. Te melodije nadahnut će nastanak koncertne rapsodije Tzigane, skladbe koju dovršava 1924. godine, izvorno za violinu i klavir, da bi kasnije skladao njezinu još popularniju verziju za violinu i orkestar. Nakon podužeg violinskog sola, koji rapsodično uvodi niz glazbenih misli u čijem je središtu tema karakterističnog punktiranog ritma, Ravel razvija niz epizoda u kojem na osebujne načine i s maksimalnom virtuoznošću u liniji violine istražuje njezin harmonijski, ritamski i koloristički potencijal.
Premda je bio student Nikolaja Rimski-Korsakova, najsnažniji utjecaj na Antona Arenskoga (1861.-1906.) imao je skladatelj koji je predstavljao suprotnu, zapadnjački orijentiranu stranu ruske glazbe - Petar Iljič Čajkovski. S Čajkovskim se Arenskij sprijateljio nakon što je 1882. godine postao profesorom na Moskovskom konzervatoriju. Velik utjecaj Čajkovskijeva stila, zbog čega će se Rimski-Korsakov praktički odreći Arenskog, čuje se u Klavirskom triju u d-molu, br. 1, op. 32. Svojim glasovitim Klavirskim triom iz 1882., skladanim u spomen na velikog pijanista, Nikolaja Rubinsteina, Čajkovski je započeo tradiciju elegičnih, komemorativnih trija u ruskoj glazbi, na čijem tragu Arenskij 1894. sklada svoj Trio u spomen na violončelista Karla Davidoffa. To je razlog zbog kojega je dionica violončela istaknuta, posebno u trećem stavku Adagio koji se smatra srcem Trija, u kojemu linija violončela igra ključnu ulogu u stvaranju ujedno žalobne i nježne atmosfere stavka.