Roman portugalskog književnika, nobelovca Joséa Saramaga (1922 – 2010) dramatizirala je Ana Prolić Kragić. Ogled o sljepoći znatan dio motiva nalazi u autorovom životu pod fašističkim režimom koji je upravljao Portugalom do 1974. Epidemija nepoznate bolesti uslijed koje veliki broj ljudi naglo oslijepi prisili vladu da zaražene izolira u karantenu. Broj oboljelih se povećava, uvjeti u karanteni su sve lošiji, a novonastala situacija izvlači u ljudima ono najgore. Bijelo, bijelo, bijelo premijerno je izvedeno u veljači prošle godine, a popratile su je jednoglasne kritičke pohvale. Nataša Govedić tako u svom osvrtu kaže kako je riječ o jednoj od „najkvalitetnijih te istodobno najkompleksnijih produkcija tekuće izvedbene sezone“, koja bi „po nizu parametara (...) mogla zasvagda premostiti jaz između publike koja pohađa samo repertoarna kazališta i publike koja posjećuje samo teatar za slijepe.“
UGRIZ «ZLATNOG LAVA»Postoje trenutci kad vrijeme stane, pa se zaokruži i zakovitla, pa zatravi i zasanja, te ti kao konačnost pljusne u lice i postane vječnost. A onda protrljaš oči i zapitaš se – ima li kazalište svoju vječnost; onda opet zatvoriš oči i pustiš slatkoći da traje. I utoneš tako u opojni ritam otvaranja i zatvaranja očiju, listaš stranice jedne male umjetničke povijesti, nesiguran da si i ti dio toga, da smo svi mi zajedno sa svojim zajedničkim «Novim životom» dio velike pozornice koja ne dopušta svijetu da do kraja postane okrutan.Prije nego štovanom čitatelju ovih redaka objasnim i obrazložim ushit i magnovenje prvog ulomka, neka mi bude dopušteno za očekivati da o Kazalištu slijepih i slabovidnih «Novi život», već ponešto zna, no, neka tom istom čitatelju bude dopušteno da nije informiran, te da nas gleda prvi put, a onda neka meni bude zapovjeđeno da ovdje ipak poradi opće jasnoće i nekih starih dobrih običaja istočim par rečenica iz već spomenute povijesti, a onda nastavim provalom oduševljenja.Kazalište slijepih i slabovidnih «Novi život» svijetlo dana ugledao je na prvi dan proljeća 1948. godine, kada su njegovi glumci izveli svoju prvu predstavu, a publika dugo pljeskala u nevjerici. Preko 3200 puta slijepi i slabovidni glumci prezentirali su svoje umjetničke kreacije, tako da su do danas odigrali oveću knjižnicu domaće i svjetske literature. Okušali su se u svim žanrovima kazališne umjetnosti, da bi svoj zenit, svoj kazališni vrhunac dosegli u plesnom projektu «Nos vamos a ver», čije plodove još uvelike beru i opijaju se mukom koja je nakon skoro 60 godina sazrela u veliku i žuđenu iluziju.Spominjati sva gostovanja kojima su izrezali Europu kao finu, ali davno probanu tortu, pričati o festivalima i nagradama kojima je potvrđivano njihovo umjetničko odrastanje, plakati nad nerazumijevanjem institucija i guranjem na marginu; - ima li smisla? Govoriti o Svijetu koji dolazi na njihov jedinstveni BIT (Blind in theatre), pričati o projektima koji su realizirani na rubu besparice, raspravljati o rolama u koje je svaki od glumaca uložio dio svojeg života, a za to nije dobio bilo kakav honorar – ima li volje i razloga? Jer, da ima smisla, poodavno bi jedan od najstarijih teatara u Zagrebu dobio status i bavio se isključivo umjetnošću, a ne vlastitim preživljavanjem, da ima volje, sljepoća bi prestala biti razlogom zašto netko ne može upisati akademiju ili zvati se glumcem koji igra u Kazalištu. Zbog svih ovih pitanja i dilema, zbog energije koja se godinama troši na stvari koje u uređenom društvu dolaze same po sebi, zbog kroničnih problema koji uokviruju ovaj mali teatar iz Šenoine 32, dan 15.07.2007. ostat će zlatom izvezen u srcima svih članova «Novog života», jer im je te nedjelje u Umagu, uručen Grand Prix međunarodnog festivala komornog teatra «Zlatni lav». Nevjerica, pobjeda i ponos dugo će biti na repertoaru Kazališta slijepih i slabovidnih «Novi život».Jer, kako vrijeme leti, kako se godine prelijevaju jedna u drugu, preskačemo tri kazališne sezone, preskačemo 50 izvedbi predstave popularno zvane Lopovluk, pripremamo se za put – ponovno u Umag, jer smo opet na vratima Zlatnog lava, u zvaničnoj konkurenciji, ovaj put sa predstavom «Bijelo bijelo bijelo», koju je režirao svestrani Mario Kovač, a po motivima «Ogleda o slijepoći», nedavno preminulog portugalskog nobelovca Josea Saramaga.I ne samo to! Upravo sređujemo dojmove nakon nastupa na Eurokazu, sa najnovijom uspješnicom Crkva, koju je režirao i priredio Saša Božić. No, još smo udruga, još visimo o tankoj niti dobre volje pojedinaca, još smo paradoks kojem se više čude nego što nas zainteresirano gledaju.Ali neka! Društvo u kojem se «mali ljudi» dokazuju malim koracima, a «veliki» velikim obmanama mora jednom shvatiti, mora se oistiniti, jer samo tako će ući u velika društva u kojima su dokazi djela, a obmane supkulturna pojava.Vojin Perić
IZ KRITIKA