Adagio za gudače, op. 11 Samuela Barbera (1910.-1981.), začet je kao spori stavak njegova jedinoga gudačkog kvarteta, skladanog u Austriji 1936. godine, a svojom je ljepotom  zaslužio samostalni status na koncertnim repertoarima. Barber se kao mlad i još nepoznat skladatelj vrlo brzo afirmirao kroz izvedbe slavnih glazbenika. Adagio za gudače prepoznao je tako veliki dirigent Arturo Toscanini koji djelo uvrštava u program koncerta sa Simfonijskim orkestrom NBC-a.  Radijski prijenos te izvedbe 5. studenog 1938. dovodi Barbera u samo središte pozornosti američke javnosti koja ga već sljedećeg jutra slavi kao najvećeg novog američkog skladatelja. U Adagiu, koji do danas ostaje jednom od najomiljenijih i najizvođenijih njegovih skladbi, Barber je rabio najjednostavnija glazbena sredstva. Ljepota Adagia upravo je u njegovoj jednostavnosti, u kojoj je, kao što je to slučaj i kod nekih drugih slavnih sporih stavaka, izuzetno teško otkriti koji je to točno ton, koja boja ili melodijski pokret, baš onaj koji mu daje dimenziju remek-djela.

Premda je u njegovom svestranom opusu najvažnije mjesto imala opera, Camille Saint-Saëns (1835.-1921.) bio je profiliran na mnogim područjima. Bio je istaknut pijanist, orguljaš i dirigent, ali i glazbeni pisac. Kao i niz drugih francuskih skladatelja, Saint-Saëns je imao i drugu stranu medalje svoga djelovanja, a to je bila crkvena glazba. Jedan je od onih koji su uspostavili veličanstvenu tradiciju francuskih skladatelja orguljaša, a Liszt ga je smatrao najvećim živućim orguljašem. Messe de Requiem, op. 54 za sole, zbor, orkestar i orgulje u c-molu, nastao je u spomen na dugogodišnjeg Saint-Saënsovog prijatelja i dobročinitelja, Alberta Libona, koji je skladatelju oporučno ostavio 100.000 franaka, omogućivši mu tako da napusti mjesto orguljaša u Madelainei i potpuno se posveti skladanju. U oporuci je Libon također izrazio želju da o godišnjici njegove smrti Saint-Saëns sklada i izvede Rekvijem koji  je skladatelj napisao Rekvijem u samo osam dana. Slično kao i za Mozarta, i za Saint-Saënsa se skladanje Rekvijema ispostavilo kao puno veći zavjet nego što je isprva trebao značiti: samo dva tjedna nakon uspjele praizvedbe djela, stariji od dvojice Saint-Saënsovih sinova pogiba, a onda nekoliko tjedana kasnije, od dječje bolesti umire i drugi sin. Dvije godine kasnije umrijet će i Saint-Saënsova majka za koju je skladatelj bio jako vezan. Od tih se događaja Saint-Saëns nikada nije potpuno oporavio, premda  se njegova karijera i dalje razvijala, a neka od najvažnijih djela tek su bila na putu nastanka. Neumoran u svom radu, svoj posljednji koncert održao je samo nekoliko mjeseci prije smrti, u osamdeset šestoj godini života.