Cellomania je ''pokret'' kojeg je 1991. godine inicirao ugledni hrvatski violončelist Valter Dešpalj. Prema Dešpaljevim riječima, Cellomania odražava ''jedno fino stanje duha i uha'' kad se mladi violončelisti okupljaju u većem broju i predaju zadovoljstvu zajedničkog muziciranja i druženja. Želja je da se to zadovoljstvo podijeli i s publikom, pa su Dešpaljevi violončelisti održali brojne nastupe u Zagrebu, Ljubljani, Grazu, Beču, Amsterdamu, Hagu, Parizu, Moskvi... Topli timbar violončelističkog ''zbora'', virtuozna svirka kao i zanimljiv repertoar oduševili su publiku i kritičare, a izraze divljenja uputio je Cellomaniji i Georg Faust, vođa čuvenog ansambla 12 violončelista Berlinske filharmonije. Hrvatska televizija posvetila je Cellomaniji nekoliko emisija koje su polučile veliki uspjeh ne samo kod glazbene već i kod šire javnosti, te pridonijele popularizaciji violončela u Hrvatskoj. U Cellomaniji sudjeluju mahom bivši i sadašnji učenici Valtera Dešpalja iz Hrvatske, Slovenije, Austrije i Latvije (od kojih su mnogi pobjednici prestižnih međunarodnih natjecanja), a ansambl je između ostalih surađivao i s najvećim svjetskim violončelistima kao što su Mischa Maisky, Boris Pergamenschikow i Giovanni Sollima.Utemeljivši Cellomaniju, Dešpalj je - kao odgovoran i požrtvovan pedagog - u samome startu donio beskompromisnu odluku da se ansambl nikad ne smije profesionalizirati u komercijalnom smislu, nego uvijek mora biti živo učilište zajedničkog muziciranja, namijenjeno izrijekom mladim violončelistima. A baš u tako osjetljivom odgojnom kontekstu, redovito podmlađivani Ansambl Cellomania ostvaruje svoju najsvetiju zadaću, po čemu je ovaj izvanredni glazbeni ansambl također jedinstven.Valter Dešpalj (Zadar, 1947) redovni je profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Po završenom studiju na Juilliard School u New Yorku (klasa Leonarda Rosea) i Moskovskom konzervatoriju ''Čajkovski'' (klasa Galine Kozolupove) te usavršavanju kod Pabla Casalsa, Pierre Fourniera i André Navarre intenzivno koncertira diljem svijeta. Nastupao je solistički na festivalima u Gstaadu, Lockenhausu, Kuhmu i Dubrovniku te u čuvenim dvoranama: Carnegie Hall (New York), Kennedy Center (Washington), Royal Festival Hall (London), Sydney Opera House, amsterdamski Concertgebouw, dvorana Moskovskog konzervatorija, dvorana Petrogradske Filharmonije itd. Kao solist nastupao je i uz Berlinski simfonijski orkestar, Drezdensku, Varšavsku i Rotterdamsku filharmoniju, Orkestar Holandskog radija, National Symphony (Washington), Sydney Symphony, Melbourne Symphony i druge orkestre, surađujući sa svjetski poznatim dirigentima (Lovro pl. Matačić, Sergiu Comissiona, Gűnther Herbig, James Conlon, Vernon Handley, Hiroyuki Iwaki, Howard Mitchell, David Zinman, Andrzej Markowski i dr.) U komornoj glazbi bio je partner velikim umjetnicima kao što su Gidon Kremer, Dmitry Sitkovetski, Yo-Yo Ma, Heinrich Schiff, Philippe Entremont, Yury Bashmet, Tabea Zimmermann…Gost je profesor na uglednim glazbenim visokoškolskim ustanovama u inozemstvu i član žirija na najprestižnijim međunarodnim natjecanjima, a njegove publikacije za violončelo izdaju poznate izdavačke kuće: International Music Company (New York), Universal Edition (Beč) te Sikorski (Hamburg).Monika Leskovar violončelistica (Kreutztal, 1981), najprije polaznica Glazbenoga učilišta Elly Bašić u Zagrebu (razred Dobrile Berković-Magdalenić), zatim učenica Vakera Dešpalja, usavršavala se na majstorskim tečajevima koje su vodili M. Rostropovič, B. Greenhouse, L. Parnas, E. Schoenfeld, M. Flaksman, D. Grigorjan, D. Muller, S. Sondeckiene, J. Ghuchro i drugi. Poslijediplomski studij završila je u berlinskoj klasi znamenitog čelista, koncertanta i pedagoga Davida Geringasa, te postala i njegova asistentica na "Hanns Eisler" glazbenoj akademiji, a tijekom osmogodišnjeg školovanja u Njemačkoj (Lubeck i Berlin) bila je pobjednicom na nekoliko uglednih svjetskih čelističkih natjecanja. Gostovala je u mnogim zemljama gotovo svih kontinenata te svirala solistički i u suradnji s najpoznatijim svjetskim orkestrima pod ravnanjem dirigenata kao što su K. Ono, V. Sinajski, A. Buribajev, V. Gergijev, M. Turnowsky, J. Wildner, M. Horvat, P. Dešpalj, V. Šutej i M. Letonja... Kao komorna glazbenica surađivala je s umjetnicima kakvi su Gidon Kremer, Jurij Bašmet. Julian Rachlin, Itamar Golan, Sofija Gubajdulina, Nikolaj Znajder, Tabea Zimmermann, Mario Brunello itd. Snimila je tri kompaktne ploče s repertoarom iz 19. i 20. stolječa, a njezin je rad potaknuo redatelje V. Majerovića, Z. Berkoviča i P. Krelju na stvaranje dokumentarnih filmova. Premda je svoja najdraža priznanja i nagrade primila iz ruku legendarnih guslača Yehudija Menuhina i Mstislava Rostropoviča, Monika s radošću ističe da joj je najveće priznanje napuljski violončelo Vincenzo Postiglione iz 1884. godine, koje su joj priskrbili Grad Zagreb i Orkestar Zagrebačke filharmonije. Glazbeni izričaj Monike Leskovar odlikuje zbroj uvjerljivih umjetničkih kvaliteta: superiorna tehnička sprema i začudna tonska maštovitost, studiozna utemeljenost njezinih interpretacija i naoko improvizacijsko nadahnuće trenutkom. U njezinu jednostavnome i vrlo logičnome muziciranju na očaravajući se način isprepliću djetinje prostodušan polet i ona tako rijetka analitička strastvenost duha, svojstvena samo zrelim i velikim umjetnicima.Giovanni Sollima (1962. Palermo). Talijanski skladatelj orkestralnih i komornih djela izvođenih diljem svijeta, a aktivan je i kao violončelist.Sin je skladatelja Eliodora Sollimc (1926 -2000), studirao je violončelo kod Giovanni Perriere, a kompoziciju kod svog oca na Konzervatoriju u Palermu od 1973. do 1980. Violončelo je studirao i kod Antonia Janigra na Musikhochschule u Stuttgartu i Salzburg Mozarteum od 1980. do 1985., a kompoziciju kod Milka Kelemena na Musikhochschule u Stuttgartu od 1980. do 1984. Među nagradama koje je dobio ističu se Interforum nagrada za violončelo u Budimpešti (1981) i prva nagrada na međunarodnom jazz susretu u Messini (1984.). Brojni su glazbenici koji izvode njegova djela i kojima je posvetio vlastite kompozicije: violinist Yuri Bashmet, pijanist Bruno Canino, gitarist Larry Corvell, violinist Gidon Kremer, dirigent Riccardo Muti... Njegove radove naručuju i poznate kazališne kuće Teatro alla Scala iz Milana, Teatro Massimo iz Palerma, Venecijanski biennale... Kao violončelist često svira vlastitu glazbu, kao i glazbu poznatih živućih skladatelja, a surađivao je s dirigentima Claudiom Abbadom i Giuseppe Sinopoliem, te pijanistima Marta Argerich i Jorg Demus, medu ostalima, a 1995. Sollima je osnovao i vlastiti komorni sastav kojemu je violončelist i voditelj. Sollimina glazba odiše minimalizmom, a njegove kompozicije često karakteriziraju modalne melodije i repetitivnc strukture. Budući da njegov rad karakterizira raznolikiji i eklektičniji pristup materijalu od ranih američkih minimalističkih skladatelja, američki kritičar Kvle Gann nazvao je Sollimu post-minimalističkim skladateljem. Sollima je surađivao s američkom pjesnikinjom i glazbenicom Patti Smith, a pojavljuje se i na njenim snimkama i u živo na koncertima.