Sedmi dan u svibnju, kad Splićani slave svojega patrona svetoga Dujma, orijentir je u godištu i kalendaru prema kojem se uštimavaju i ostvaruju svi važni komunalni ili kulturni pothvati u gradu. Stoga je šesti dan u svibnju daleke 1893. bio nadnevak u kojem je svečano otvoreno Općinsko kazalište, a peti dan u svibnju obilježava se danas kao – Dan HNK Split.

Baš u vremenu kad se dovršavaju radovi na rekonstrukciji kompletnog trga pred Teatrom, vrijedi podsjetiti kako je u doba rođenja ideje za podizanjem samostalnoga kazališnog zdanja u Splitu – prije nešto malo manje od stoljeća i pol – u gradu prebivalo usve oko 16 tisuća duša. A činjenica da je u svijesti tih ljudi među kojima su većina bili težaci i ribari, trudbenici i rabotnici sa žuljevitim rukama pri kojima se nisu uvijek razlikovale ruke ženske od ruku muških, bila ideja gradnje najvećega kazališta u ovom dijelu Staroga Kontinenta, svjedoči u kolikoj su mjeri ovdašnji preci imali afiniteta prema kulturi i umjetnosti.

A kulturu i umjetnost mogli su sasvim taktilno oćutjeti, budući da je u Splitu već postojao Teatro Bajamonti na Prokurativi, gdje je autonomaški predvodnik Antonio Bajamonti organizirao i izvodio predstave na talijanskom jeziku. Stoljetna okrenutost Splita i Dalmacije prema italskoj tradiciji – bilo da je ona bila nametnuta, bilo trgovinski uvjetovana – pokodušila je ovdašnju esencijalnu patriotsku aktivu, koja je još dodatno bila nagrizena političkim propagandnim mitinzima što su se, baš u Teatru Bajamonti, održavali kontra mogućeg ujedinjavanja Dalmacije i Hrvatske.

Nacionalna svijest, međutim, ako je i bila prigušena, ona je ipak tinjala. Iz žeravice u lugu razgorjela se vatra patriotizma i težnje za većim prononsiranjem hrvatskog jezika i domaće literarne baštine. Istodobno se užgala i luč za hrvatskije teme i identitetske diskriminante, pa je u splitskom društvu već bilo sazrijelo ozračje koje je omogućilo da Narodna stranka u ljeto 1882. godine pobijedi na izborima za Općinsko vijeće. Barjaktari tog pokreta bili su padovanski studenti Miho Klaić i Josip Slade – Šilović, a za stožernu instituciju niz koju bi se imao razviti taj barjak nacionalnog buđenja znalo se da to mora biti – kazalište…

Godine su prolazile i autonomaška kamarila činila je sve da ne dođe do gradnje novoga teatra, već su se starali svim načinima da se obnovi ono na Prokurativi što je požarom otprije bilo uništeno. Od toga, pak, nije bilo ništa, narodnjaci su izdržali u svojim nastojanjima, te je u siječnju 1889. godine na sjednici Općinskog vijeća prihvaćen projekt arhitekta Emilija Vecchiettija. Ovom rođenom Splićaninu asistent pri projektiranju bio je Šoltanin iz Grohota, arhitekt Ante Bezić.

Otpor je bio i da se buduće kazalište ne podigne negdje u strogom centru, ali nedovoljan, jerbo su se narodnjaci uspjeli izboriti da se već u siječnju 1890. godine ishodi odobrenje za gradnju kazališta na današnjem lokalitetu Bašćun na Dobrome (čiji se toponim u starim izvorima navodi kao: Pozzobon). Posječeni su drvoredi što ih je bio dao zasaditi sâm Bajamonti, pa su već u veljači bili započeli radovi kopanja fundamenata za zgradu splitskoga teatra. I, radovi su se obavljali u gotovo nestvarnom ritmu, tako da su kupe na krovištu bile postavljene već spočetka 1892. godine. U listopadu se startalo s uređenjem interijera, eda bi sve bilo spremno za svečano otvorenje: o Sudamji ljeta Gospodnjega 1893.

Iz Rijeke je parobrodom u Split stigla ponajprije kompletna komparserija za izvedbu drame "Teuta" Dimitrije Demetera, a zatim i ansambl od 40-ak članova "Dramatičnog društva Narodnoga zemaljskog kazališta u Zagrebu".

Tog šestog dana svibnja 1893. godine Split je vrvio od gostiju i uglednika koji su stigli u pohode iz Zagreba, Karlovca, Rijeke i šire splitske okolice. U svečanoj besjedi u foajeu "Obćinskoga kazališta", gradonačelnik Gajo Bulat je, pored ostalog, bio potcrtao: "Mi nismo ovu zgradu podigli praznom namjerom da narodu poklanjamo pukih zabava, ne, nas je vodila i bodrila uzvišena namjera da podignemo kulturni Hram, gdje će puk, a navlastito naš mlađi naraštaj naučiti kako valja ljubiti domovinu i vršiti svoje građanske dužnosti".

Gostujući umjetnici iz Zagreba zadržali su se u Splitu čak mjesec dana, izvevši svakodnovno (izuzev petkom) ukupno 27 predstava vrlo različitoga međunarodnog repertoara! Šestog lipnja Splićani su organizirali oproštajnu večer u dvorani Čitaonice na Obali, nakon čega je, uz gradonačelnikovu zdravicu, Narodna glazba svirkom počastila ugledne goste. Mnoštvo Splićana ispratilo je zagrebačke umjetnike do parobroda u luci, i, upriličen je bio i vatromet, a brodice s lampionima u počasnoj pratnji plovile su uz odlazeće goste sve do iza punte od Sustipana…

Siniša Vuković