Premijera: 21. studenoga 2014., Scena 55
Radnja je smještena u kuhinju azijskog restorana i različite stanove zgrade u kojoj se restoran nalazi. Dinamična dramska struktura razvija se oko paralelnih priča petero azijskih imigranata zaposlenih u kuhinji. Uz jedan mlađi i jedan stariji bračni par, uz dvije stjuardese te još nekoliko živopisnih karaktera, dovoljan će biti jedan nestručno izvađen zub pa da započne žanrovska igra na razmeđu tragedije i farse. Ukratko, priča o slijepoj ulici potpunog ljudskog otuđenja u koju je zašla suvremena civilizacija. No, za izlazak iz te ulice humor nije dovoljan, a druga sredstva još nisu na vidiku.
Korak preko ruba
...Priča o bratu i sestri koji su napustili kinesku provinciju u potrazi za boljim životom, kojega poznaju iz televizijskih reklama i hollywoodskih filmova, umjesto pričom o uspjehu završava tragedijom. Stradaju zbog nebrige dekadentnog društva kojega je jurnjava za profitom dovela na rub ponora. Schimmelpfennig u Zlatnom zmaju čini taj presudni korak: svijet propada u metaforičku provaliju. Mračna priča o pohlepi globaliziranoga svijeta koji zbog profita trguje baš svime, uobličena je u originalnu dramsku formu, karakterističnu za ovog njemačkog autora. Niz kratkih scena/rezova smještenih u restoran Zlatni zmaj i u nekoliko stanova iznad njega presjek su suvremenog globaliziranog društva obilja. U njemu ima svega osim - ljudskosti. Realizam se miješa s klasičnom, ali ovdje morbidno izvrnutom basnom o cvrčku i mravu, a socijalna tragedija umjesto da progovara brutalnim naturalizmom provučena je kroz simbolistički filtar poezije. Rezultat je impresivna minimalistička drama katarzičnoga učinka. Izlažući priču epskim, brehtijanskim pristupom Schimmelpfennig progovara iz različitih perspektiva, svaki sudionik drame ima pravo na svoju priču, svoj dramski kratki rez. Pri tom autor, naslanjajući se na Brechtovu poetiku, brzom promjenom perspektive naratora i namjernim poigravanjem odnosa glumca prema karakteru (žene igraju muškarce, stari mlade) razbija kazališnu iluziju i ukida uživljavanje u predstavu.Rezultat je drama koja postiže nemoguće: ona poezijom govori o brutalnom, a basnu koristi ne da bi nas poučila nego da nas šakom udari u želudac. U njoj uživamo, ali nam je istovremeno mučno. Ovo je mrak u kojem zadržavamo osmijeh, drama u kojoj se jasno prepoznajemo dok istovremeno ponavljamo da se takve stvari nama ne događaju. Zlatni zmaj jednostavno progovara o bolnoj i sveprisutnoj drami globaliziranog svijeta čiji smo svi dio, ma koliko se trudili uvjeriti sebe da se to u našoj kući ne događa.Ipak, ovo što se događa na sceni nije samo kritika suvremenog svijeta. Zlatni zmaj snažan je apel da se svijet, kakav smo donedavno poznavali - spasi. Jer, možda, ipak nismo zakoračili preko onog ruba...
Jasen Boko