"Život je san" Pedra Calderóna de la Barce jedan je od najljepših tekstova ikad napisanih u dramskoj književnosti. Na tlocrtu istovremeno očuđujuće maštovitog i zadivljujuće usredotočenog zapleta, španjolski je pjesnik scene stvorio sugestivnu i fluidnu dramu, modernu onoliko koliko su moderni mašta i priča, sloboda i okrutnost, tmina i san, a oni su to (od)uvijek. Bujnost i ogoljelost u stihovima teksta "Život je san" kroče ruku pod ruku, nudeći glumcima 21. stoljeća priliku da budu totalni izvođači te da usporedno zaigraju misaonu i teatarsku dramu, da se suoče s prošlošću i sadašnjošću, progovore o iluziji i stvarnosti. Rene Medvešek autor je koji se intenzivno bavi govorom kao sredstvom glumačkog izražavanja, a "Život je san" je, bez sumnje, komad s naglašeno "govornim momentom", satkan od rečenica koje ne samo da znače, već i zvuče, te ih na pozornicu valja donijeti s posebnom pažnjom i sviješću o njihovoj magičnoj eleganciji i zavodljivoj višeznačnosti. Pri tome je i igra kao način oblikovanja scenskog materijala nešto što Medvešek u svojim predstavama redovito koristi, a Calderón u obilju nudi, svojom nam meandričnom pričom neprestano izmičući tlo pod nogama, tako da zajedno sa Sigismundom nismo sigurni što je san, a što java..

Nagrade:

"Gavella i Europlakat Fair", 2009.- najbolji glumac u premijernim predstavama sezone 2008./2009.: Franjo Dijak

Iz kritika:

""Život je san" elegantna je, gotovo klasična predstava, umjereno tradicionalistička u miznsceni i stilu glume, te je u cjelosti zasnovana na neprolaznoj filozofskoj i humanoj vrijednosti Calderónove neoplatonovske alegorije. (...) U cijelosti promatrano, kazalište "Gavella" napokon je proizvelo jednu čistu, jasnu, preciznu, "gavellijansku" predstavu: za mlađe, sliku (san ili sjenu) onoga što je kazalište nekoć bilo i čemu će se (ako želi opstati) kad - tad biti primorano i vratiti. (Boris B. Hrovat, "Vjesnik")

"Franjo Dijak igra Sigismunda, zatvorenog pa puštenog pa opet zatvorenog kraljevića koji više ne zna što je san a što java. I naprosto je savršen, mekan i uzavreo, lud i sabran, očajan i misaon, bijesan kao adolescent i otvoren kao malo dijete koje otkriva svijet. Pri tome je potpuno tjelesan, svaka se emocija vidi na tijelu koje besprijekorno priča o mentalonm i emocionalnom vrtuljku na kojem se mladi kraljević našao. Dijakov Sigismund nosi predstavu. (...) Dijana Vidušin Rosauru igra s iskrenom energijom strasti. Njenog slugu igra Ozren Grabarić. To je jedini komični lik u komadu, duhovito napisan kao klasična luda koja govori više istine od mudraca i Grabarić odlično koristi baš svaki ponuđeni trenutak za mali smiješni odmak od prevladavajuće ozbiljnosti." (Iva Gruić, "Jutarnji list")

"Dojmljiva scenografija Tanje Lacko uokvirena je začudnim baroknim lusterom napravljenim od kazališnih reflektora, koji dodatno zamagljuje tanku liniju između zbilje i privida, a Doris Kristić napravila je uvjerljive kostime iz epohe." (Matko Botić, Kulisa.eu)

Redatelj: Rene MedvešekPrijevod: Nikola MilićevićScenografkinja: Tanja LackoKostimografkinja: Doris KristićOblikovanje svjetla: Zdravko StolnikDramaturški suradnik: Dubravko MihanovićJezična savjetnica: Đurđa ŠkavićGlazbeni suradnik: Krešimir SeletkovićUdaraljke: Goran Gorše / Predrag KresojevićHarfa: Lovorka BegovićFotografije: Sandra VitaljićVizualni identitet predstave: Vanja Cuculić / Studio Cuculić

Bazilije, poljski kralj: Darko MilasSigismund, knez: Franjo DijakAstolfo, knez moskovski: Hrvoje KlobučarKlotaldo, starac: Sven MedvešekKlarin, lakrdijaš: Ozren GrabarićStela, princeza: Nataša JanjićRosaura, dama: Dijana VidušinVojnik: Sven ŠestakStražari: Ivan BorčićDamir KlarićIvica BegovićŽeljko Begović

Predstava traje 1h i 45 min, nema pauzu