Zagrebački gitarski trio
Koncert

Zagrebački gitarski trio

Zagrebački gitarski trio

Program:

Antonio VivaldiSonata La Follia RV 63
obr. I. Römer

Antoine de L'Hoyer Trio br. 2 op. 45
Moderato / Menuetto / Romance / Polonaise

Nikša Njirić Hommage à Sorkočević
Poco allegro / Adagio / Presto

Maurice Ravel Pavane pour une Infante Défunte
obr. D. Petrinjak

Antonín Dvořák Tri slavenska plesa
obr. D. Petrinjak
Allegro assai op. 46 br. 7
Allegretto grazioso op. 72 br. 2
Presto op. 46 br. 8

 

 

Godine 1701. pojavilo se prvo djelo objavljeno pod imenom Antonija Vivaldija (1678.-1741.). Bio je to niz od 12 trio sonata. Skladanje u tom žanru smatralo se dokazom skladateljskog umijeća, a Vivaldi se, jednako kao primjerice Caldara ili Albinoni, odlučio debitirati upravo s ovom popularnom vrstom instrumentalnih skladbi. Uzor je postavio Corelli svojim bravuroznim sonatama, čija su se četiri stavka nizala po principu izmjene sporih i brzih tempa. Izazov je Vivaldi prihvatio, želeći, kako se čini po tehničkim izazovima koje postavlja pred izvođače, možda i nadmašiti starijeg majstora, posebno u briljantnoj posljednjoj sonati, varijacijama na popularnu temu La follia, kojima odaje počast slavnoj Corellijevoj verziji. Originalno za dvije violine, violončelo i basso continuo, Vivaldijeve sonate se često izvode i u različitim drugim sastavima. Sonata u d-molu op. 1/12, RV 63, La follia, građena je od teme u grandioznom stilu sarabande, nakon koje slijedi 19 varijacija. Ime La follia (ludost), odnosi se originalno na portugalski narodni ples. 

Antoine de Lhoyer (L'Hoyer, 1768.-1852.) proslavio se kao gitarist, ostavljajući iza sebe i bogat skladateljski opus posvećen uglavnom svom instrumentu. Kao odani rojalist u doba Francuske revolucije, dobar dio života proveo je i kao vojnik, boreći se protiv Napoleonove vojske, te putujući i radeći po Njemačkoj i Rusiji, gdje postaje caričinim učiteljem gitare. U Rusiji objavljuje niz zbirki za gitaru, te glas i gitaru, a po povratku u Francusku nakon pada Napoleona, još neko vrijeme njegove skladbe za gitaru ostaju popularne. Najvažniji dio Lhoyerova opusa čine dua i trija za gitaru, te druge komorne skladbe. Drugi trio u C-duru, op. 42, objavljen u Parizu 1826., pokazuje lakoću s kojom skladatelj gradi dijalog između instrumenata, te vještinu stvaranja atmosfere, posebno u sanjivoj, lirskoj Romanci, kao i u ruskim ozračjem prožetoj Polonezi.  

Stvaralaštvo Nikše Njirića (1927.-2016.) stilski pripada tradicionalnoj tonalitetnoj glazbi, u dijelu  kojega se oslanja na foklorno nadahnuće, a drugdje težeći modernijem izrazu. Skladba Hommage á Sorkočević u prvoj verziji nastaje 1978., a autor ju je 1999. preradio za tri gitare na poticaj Dubrovačkog gitarskog trija, koji skladbu prvi put izvodi na Osorskim glazbenim večerima u kolovozu iste godine. Skladba je objavljena na nosaču zvuka High Spirits Zagrebačkog gitarskog trija 2007. godine. Svaki stavak izgrađen je na tek naznačenim reminiscencijama Sorkočevićevih elegantnih tema, prizivajući starinsko ozračje Sorkočevićeva Dubrovnika.   

Španjolski utjecaj jedan je od najznačajnijih u glazbi Mauricea Ravela (1875.-1937.). Premda je zarana počeo živjeti u Parizu, ta fascinacija bila je prirodna, s obzirom da je Ravelova majka bila Baskijka, odrasla u Madridu. Poput niza Ravelovih skladbi, Pavane pour une infante défunte (Pavana za preminulu infantkinju) isprva je bila skladana za klavir, da bi je Ravel naknadno uglazbio za orkestar. Vrstan pijanist i vrstan orkestrator, Ravel je znao iznaći pregršt boja, kako u klavirskom slogu, tako i u orkestru. Pavana je građena od jednostavne melodije koju prate jednostavni razlomljeni akordi. Korijene ima u sporom, izvorno padovanskom plesu, koji se u španjolskoj tradiciji u stiliziranom obliku katkad izvodio prilikom sprovoda. Ravel je priznao da je preminula infantkinja u njegovoj skladbi izmišljena, te da je tako naslovio skladbu jer su mu riječi lijepo zazvučale.  

Originalno skladani za klavir četveroručno, Slavenski plesovi op. 46 i op. 72 Antonína Dvořáka (1841.-1904.) nadahnuti su jednako slavnim nizom Mađarskih plesova Johannesa Brahmsa. Na nagovor svog izdavača, Dvořák ih prerađuje za orkestar i u toj verziji ovi živahni komadi, nadahnutim narodnim stilom, postaju najizvođeniji. Postoje sličnosti s Brahmsovim Mađarskim plesovima, ali dok je Brahms skladao na originalne mađarske narodne melodije, Dvořák je skladao vlastite melodije i teme. U njima su se javljali karakteristični ritmovi plesova, posebno oni njegove rodne Bohemije, kao što su primjerice Skočná (op. 46, br. 7), Furiant (op. 46, br. 8) ili Starodávný (op. 72, br. 2). Objavljivanjem prve zbirke op. 46 godine 1878., Dvořák, dotada relativno slabo poznat, stječe velik ugled. I prva i druga zbirka, op. 72, pripadaju njegovim najpopularnijim skladbama.   

Zagrebački gitarski trio Goran Listeš, Darko Petrinjak, István Römer