PROGRAM:

J. Brahms: Koncert za violinu i orkestar u D-duru, Op. 77

1. Allegro non troppo 

2. Adagio

3. Allegro giocoso, ma non troppo vivace - Poco più presto 

P. I. Čajkovski: VI. simfonija u h-molu (Patetična), Op. 74

1. Adagio – Allegro non troppo – Andante

2. Allegro con grazia

3. Allegro molto vivace

4. Adagio lamentoso - Andante

Dvojica najistaknutijih predstavnika epohe, i ako bismo vjerovali kritičaru Eduardu Hanslicku, najutjecajnijem kritičarskom peru svoga vremena, lice i naličje romantičarske medalje – Johannes Brahms i Petar Iljič Čajkovski, svaki svojim genijem obogatili su različite žanrove glazbe, i jedan i drugi najviša dostignuća dajući u simfonijskoj i koncertantnoj glazbi. Još naraštajima nakon Hanslicka, njegove su riječi oblikovale stavove o Brahmsu, čije se mjesto na uzvišenom pijedestalu romantizma nikad nije preispitivalo, ali i o Čajkovskom, koji je tijekom prve polovice 20. stoljeća prolazio kroz periode različito naklonjene kritike, koja je njegovu glazbu analizirala, psihoanalizirala, nazivala vulgarnom i sentimentalnom, istražujući okolnosti njegova života i osobnosti, kako bi „opravdala“ ono što se nije moralo opravdati, a to je omiljenost njegove glazbe koja nije jenjavala i koja je nadživjela mnoge prolazne mode. „Brahms je svugdje“ – napisao je kritičar Wilhelm Niemann 1912. U dvadeseto stoljeće Brahms je ušao nikad snažniji: njegova glazba bila je sveprisutna a njegov stil (nasuprot u akademskim krugovima nepoželjnom wagnerijanstvu) promicao se na glazbenim konzervatorijima u Austriji i Njemačkoj. Brahmsova „magla“, kako ju je nazvao muzikolog Wilhelm Tappert, proširila se putem konzervatorija do dugo u 20. stoljeće.  Rođeni na isti dan, 7. svibnja, Brahms 1833., a Čajkovski 1840., obojica potaknuvši isprva sljedbe imitatora, do danas se ističu među najvišim vrhuncima glazbene povijesti.

Jedini violinski koncert koji je Brahms napisao, Koncert u D-duru op. 77, dimenzijama je robusno, veličanstveno djelo, koje je slavni violinist, Joseph Joachim, ujedno i veliki Brahmsov prijatelj kojemu je skladatelj posvetio ovaj koncert, proglasio jednim od četiri njemačka violinska koncerta, odmah uz Beethovenov, i u noti ozbiljnosti (kao i odabranom tonalitetu D-dura) najsličniji Beethovenu, te uz koncerte Maxa Brucha i Felixa Mendelssohna. Klasični uzor Beethovena kojega se Brahms nije odrekao ni u eri ekstrovertne virtuoznosti u kojoj je živio, odražava se u cjelokupnom njegovu stvaralaštvu: u dva koncerta za klavir, serioznim, temeljito formalno promišljenim djelima, kao i u ovom koncertu, koji se odmata strpljivo, svakim do kraja smisleno postavljenim tonom koncerta, u kojima nema niti natruhe pomodnog virtuoziteta radi samog virtuoziteta. Unatoč klasičnosti, djelo je vrlo moderno u svojim zamislima. Neki slavni virtuozi, poput Sarasatea, optuživali su Brahmsa da nije napisao nijednu melodiju u ovom koncertu za solistički instrument, rekavši da „jedinu melodiju u koncertu svira oboa“ – tematski materijal od samog početka stopljen je s logikom neprekinutog tijeka misli, koje izviru podjednako iz orkestra i iz solističke dionice...

Emocionalna snaga posljednjih remek-djela Čajkovskog u sprezi s činjenicama o njegovu životu i intrigantnim i nikad do kraja razjašnjenim okolnostima njegove smrti, stvorili su veo legendi koje do danas postoje i ovijaju njegova djela, posebno njegovu posljednju, Šestu simfoniju u h-molu, op. 74, „Patetičnu“. Djelo programskog karaktera, koje se smatra njegovom oporukom, ili navještajem samoubojstva, samo su neke od legendi, koje nisu nužno istinite. Prvo što je nevjerodostojno je ideja koja se veže uz naziv „Patetična“: doprijevši do zapadne publike pod krivim francuskim prijevodom ruske riječi „Patetičeskaja“, kao „Pathétique“ – „patetična“, umjesto „strastvena“ ili „osjećajna“, što je značenje riječi na ruskom jeziku, već time dobiva sasvim pogrešnu karakteristiku jada, umjesto strasti. Uopće ikakav podnaslov simfonije upitan je jer nije sigurno je li Čajkovski svom bratu odobrio naziv „Patetičeskaja“ ili nije, ali izdavaču je poslao upute da simfoniju objavi jednostavno kao Šestu simfoniju u h-molu, s posvetom nećaku Vladimiru Bobu Davidovu. Pod takvim je nazivom simfonija praizvedena pred publikom u Sankt Peterburgu 28. listopada 1893., a podnaslov „Patetičeskaja“ dobit će tek nakon smrti Čajkovskog. Riječi samog skladatelja o svojoj simfoniji, „najbolje što sam dosad napisao“, teško da se mogu shvatiti kao potištena samoubilačka poruka, već kao samouvjeren iskaz svjesnosti o vrijednosti svog krunskog djela. Ipak, mogućnost da se u simfoniji doista radi o smrti postoji. Svom nećaku Bobu Davidovu Čajkovski je priznao da programnost simfonije postoji, ali da će ona ostati tajnom. A ta možda u šali izrečena primjedba, dala je krila nebrojenim pokušajima interpretacije enigme koja do današnjih dana intrigira istraživače Čajkovskijeve glazbe, koji se oslanjaju na programsku skicu prethodne nedovršene Simfonije u Es-duru, koja u temelju nosi ideju sudbine kao pokretača života i smrti.

Violinistica Francesca Dego razvija se u jednu od najtraženijih mladih violinistica na međunarodnoj sceni. Potpisavši 2012. godine ugovor s izdavačkom kućom Deutsche Greammophon, objavljuje svoj prvi album s 24 Capriccia Nicolòa Paganinija, odsviranih na violini ex-Ricci Guarneri del Gesù, osvojivši pozitivne kritike. Posljednji niz kompletnih violinskih sonata Ludwiga van Beethovena koje je snimila, objavljen je u listopadu 2015. godine. Rođena u Lecceu u Italiji u talijansko-američkoj obitelji, prvi koncert svira u Kaliforniji sa samo 7 godina, a u Italiji prvi put nastupa s 14 godina. U dobi od 15 godina nastupa u milanskoj Sala Verdi s Brahmsovim Violinskim koncertom, te u Operi u Tel Avivu. Redovito nastupa s nekima od vodećih svjetskih orkestara, među kojima se u posljednje vrijeme ističe nastup s Orkestrom Filharmonija i dirigentom Grantom Llewellynom u londonskoj Kraljevskoj festivalskoj dvorani (Royal Festival Hall), s Tokijskim simfonijskim orkestrom u dvorani Suntory, Velikim orkestrom iz Graza u tamošnjem Musikvereinu, izvedbe s Orkestrom Teatra Colon u Buenos Airesu te nastupi s Filharmonijom Monte Carla. U Italiji surađuje s orkestrom  La Verdi iz Milana, orkestrom Filarmonica Arturo Toscanini, Haydnovim orkestorm iz Bolzana, kazališnim orkestrim iz Genove, Barija, Bologne, Trsta i Verone, te s Toskanskim orkestrom (ORT). Francesca Dego osvojila je niz nacionalnih i međunarodnih natjecanja, a 2008. godine privukla je pozornost kao prva žena nakon 1961. koja je u Italiji osvojila slavno Natjecanje Paganini u Genovi. Nagrađena je i nagradom Enrico Costa kao najmlađa finalistica natjecanja.

Francesca svira na nastupima svira na izuzetno vrijednim vilinama Franceska Ruggerija (Cremona 1697) i ex-Ricci Guarneri del Gesù (Cremona 1734).