„Udovice su napisane nakon pet godina pauze u mojoj dramaturškoj djelatnosti. (…) pred kraj 1989. našao sam se u Meksiku. Zajedno sa svojom ženom, Susanom Osorio, nastanio sam se na gorskom ranču zvanom La Epifania. (…) Nakon godine dana renovacije i gradnje ranča preživio sam tešku i opasnu operaciju, nešto iz područja kardiologije te je oporavak trajao još jednu godinu. Po oporavku, između siječnja i travnja 1992. napisao sam Udovice.“ Situacija životne opasnosti i meksička kultura u kojoj smrt nije tabu, već se o njoj govori kao o nečemu poznatom i svakodnevnom te je od malih nogu prisutna u odgoju djece, zasigurno su pogodovali nastanku ove drame. I premda ovo nije prvi put da se kod Mrożeka javlja problem smrti (smrt je uvijek bila prisutna u Mrożekovim djelima – u obliku opasnosti, ubojstva, pokušaja samoubojstva), u Udovicama ju Mrożek po prvi puta stavlja u središte problema samoga djela. Jednočinka Udovice je Mrożekov povratak teatru apsurda, to je određena alegorija kazališta u kojoj se Konobar predstavlja u ulozi dramaturga i šaptača. Ona je svojevrsni preokret u smjeru black comedy, pesimistička vizija svijeta koji je neraskidivo vezan sa smrću, mada apsurdni dijalog i akcija daju komadu ironični smisao. Drama započinje susretom dviju udovica koje je spojila zajednička smrt muževa. Umrli su u dvoboju, ispostavlja se da su sahranile ne samo muževe, već i ljubavnike. Dijalog podsjeća na mehaničko brbljanje, tipičnu stereotipnu konverzaciju koja u svojoj konstrukciji podsjeća na slavni dijalog u Ćelavoj pjevačici. Kad se pojavi Treća u njoj će pronaći uzrok svoje nesreće.