Tko se boji Virginije Woolf? Edwarda Albeeja, klasik je američke i svjetske drame dvadesetog stoljeća. Ubrzo nakon praizvedbe, Mike Nichols uradio je filmsku verziju s Elisabeth Taylor i Richardom Burtonom. Jednu od najizvođenijih drama uopće, režirao je Ivica Buljan s vrhunskom slovenskom glumačkom postavom. Marthu glumi Nataša Barbara Gračner, koju je splitska publika s ovacijama ispratila kao Barunicu Castelli u Krležinim Gospodi Glembajevima, također u Buljanovoj režiji, za što je dobila nagradu za najbolju glumicu na Marulićevim danima. Za ulogu Marthe dobila je prošle godine nagradu na Gavellinim večerima. Njezinog muža Georgea igra Branko Šturbej, ovjenčan Boršnikovom nagradom za najbolju ulogu, a ove godine i Boršnikovim prstenom za životni doprinos slovenskom kazalištu. Mladi par, Honey i Nicka, igraju sjajni glumci mlade generacije Klara Kuk i Benjamin Krnetić. Boršnikovu nagradu za vizualni identitet predstave dobili su Tony Soprano Meneglejte i Sonda Trinajest. Autori su scenograf Aleksandar Denić koji izlaže na ovogodišnjem Biennalu u Veneciji, i Ana Savić Gecan, najpoznatija naša kostimografkinja u zemlji i inozemstvu, oboje Buljanovi suradnici na Crvenoj vodi Jurice Pavčića, u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Split.
"U Buljanovoj inscenaciji glumci šire sva emotivna stanja koja je čovjek sposoban doživjeti - od verbalnih ludosti, gorkog humora do uvreda, gađenja, prevara, zlobe, mučenja... ali istovremeno Šturbej i Gračner u posljednjoj sceni, iscrpljeni od borbe, pokazuju nevjerojatnu ranjivost i krhkost, koja vas tjera da razvijete empatiju prema tim nemogućim likovima i shvatite da svatko ima svoje zašto i da je svaki krvnik nečija žrtva."
- Vesna Milek, Delo
"Priznajemo, često kažemo da ovaj komad nudi mogućnost glumačkih kreacija. Ovo je samo jedno od klišeiziranih mjesta u kazališnom diskursu. Ali s ovim Albeejevim remek-djelom to je doista imperativ. Ako već možemo zamisliti da se netko usuđuje u to krenuti bez vrhunskih glumaca, zapravo se čudimo kako se nitko ranije nije sjetio Nataši Barbari Gračner dati ulogu Marthe. A ako dobije Branka Šturbeja kao Georgea, i ako dobije Ivicu Buljana (a naravno on ih oboje dobije, jer on je Ivica Buljan), onda je to garancija za neprekinut glumački stampedo. Ona, Nataša Barbara Gračner, divlja je od prvog trenutka. Njezin registar načina da eksplodira, razbijajući sve oko sebe, čini se neograničenim, a iznenađuje njezin potpuni kolaps pri prelasku posljednje granice. Tko se boji Virginije Woolf nije predstava koja traje jednu sezonu. Sigurna sam da je njena mjerna jedinica barem jedno desetljeće. Ovo je predstava koju idemo pogledati nekoliko puta: provjeriti razliku kako će glumci svaki put reći neku rečenicu, i svaki put doživjeti vrhunsko zadovoljstvo. Nemamo puno ovakvih predstava. Zapravo, nemamo ih već neko vrijeme."
- Petra Vidali, Večer
"Puna križevnička crkva isprva je sinoć bila šokirana i nijema dok je intenzivno pratila predstavu, a potom je postajala sve otvorenija i s oduševljenjem ispratila dvosatnu izvedbu. Predstava je toliko snažna da je gledatelj doista "pogođen". Sve što vidi u životu mu se čini nepoželjnim, možda i pretjeranim, iskonstruiranim, vulgarno komercijalnim, baš kao što su primitivne tisuće američkih filmova čije scenarije niti jedan slovenski pisac ne bi htio napisati. Predstava pogađa svojom aktualnošću, otvorenošću, drskošću, primitivnošću i vulgarnošću, prividnim intelektualizmom, falsificiranjem ličnosti, ravnodušnošću, dosadom, bračnom neslogom, ženskom provokacijom i prividnim muškim mirom."
- Marijan Zlobec, Kritik.si
"Odabirom glazbe Benjamin Krnetić naročito je dobro podcrtao vremenski okvir zbivanja, a najavljene su i sve kulturološki važne točke koje Albeejeva drama anticipira. Kostimi Ane Savić Gecan kao i scenografija Aleksandra Denića suvremeno su locirani, pa zajedno s ostalim režijskim intervencijama protežu luk od vremena nastanka drame do danas i time ukazuju na prijelomnu važnost ovog teksta na vremenskoj crti nedavne povijesti, koliko je pomaknula granice gledanja i razmišljanja, naročito perspektivu prema takozvanim životnim gubitnicima kojima se zapravo Albee bavi. Ivica Buljan preuzeo je taj fokus u ovom vrlo uspjelom i izazovnom režijskom konceptu, namjerno pomaknutom od svog dramskog težišta, čime je iznio svoj autorski stav prema komadu samom ali i prema činu režije kao scenskom interpretiranju predloška."
- Petra Jelača, KAZALIŠTE.hr