"Cantus je i... želja da suvremenoj glazbi pristupimo s visokim izvođačkim i profesionalnim kriterijima, to je želja za otkrivanjem Novog i Nepoznatog, ona nas je i sastavila u zajedništvo.“

Ovim je riječima Berislav Šipuš, umjetnički voditelj Ansambla Cantus, godine 2001. sažeo ideju vodilju tada osnovanog komornog tijela specijaliziranog za izvođenje glazbe 20. i 21. stoljeća za potrebe Muzičkog biennalea u Zagrebu, da bi se uskoro Cantus pod Šipuševim vodstvom prometnuo u jedan od hrvatskih brendova kojima u svijetu predstavljamo našu kulturu. O uspjehu i ostvarenim težnjama ansambla svjedoče i brojke: više od osamdeset ostvarenih praizvedbi, od čega su četrdesetak praizvedbe hrvatskih autora, dvjestotinjak izvedenih opusa, brojne suradnje sa glasovitim svjetskim solistima dirigentima te preko trideset inozemnih gostovanja.

Nakon više od desetljeća suverenog prezentiranja vrhunskih skladateljskih ostvarenja 20. stoljeća, ali i recentnih glazbenih ostvarenja hrvatskih i inozemnih autora, evo Ansambla Cantus da nam omogući da i u Splitu uživamo u vrhunskim dosezima splitskog skladateljskog kruga: Olje Jelaske, Rubena Radice, Mirele Ivičević i Frane Paraća.

OLJA JELASKA (Split, 1967) skladateljica. U Splitu je završila srednju glazbenu školu, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirala je glazbenu teoriju (1992) i kompoziciju (1994). Usavršavala se na seminarima za suvremenu glazbu u Bialystoku (Poljska) i Darmstadtu (Njemačka). Od 1997. djeluje kao asistent na Umjetničkoj akademiji u Splitu na Odsjeku za glazbenu teoriju i kompoziciju, a od 2003. kao docent. Članica je Hrvatskog društva skladatelja.Zapažena su njena ostvarenja: Na morskom dnu za flautu i udaraljke, Amfore - ciklus pjesama za mezosopran, flautu, obou, klarinet, fagot i klavir, Sfinge za simfonijski puhački orkestar, Acquarello za puhački orkestar, Maske za kvartet saksofona itd. Njeni radovi uspješno su predstavljeni na Muzičkom biennalu u Zagrebu, Glazbenoj tribini (Opatija, Pula), Osorskim glazbenim večerima. Za skladbu Leptiri koja je nastala na poticaj Cantus Ansambla i njegova umjetničkog voditelja Berislava Šipuša, Jelaska je za 2005. godinu osvojila Vjesnikovu nagradu Josip Štolcer Slavenski.

Trostavačna skladba Leptiri, posvećena Cantus Ansamblu, nastajala je kao svojevrsni work in progress. Koncem lipnja 2005, Cantus je prvo praizveo posljednji stavak Ružine latice u okviru zagrebačkog festivala na Sceni Amadeo, a potom je cjelovit opus praizveo u studenom 2005. na inaugurativnom koncertu ciklusa Gradovi glazbe Europske radijske unije koji je izravno emitiran na dvanaest europskih radio postaja. Sama skladateljica Leptire ovako opisuje: “Svojim opusima gotovo uvijek dajem izvanglazbene nazive, jer tako glazbeni sadržaj integriram sa svim onim što doživljavaju moja osjetila, osim sluha, dakako. Inspiraciju nisam tražila izvan glazbe, nego sam sadržaj povezala s jednim doživljajem iz prirode. U srednjem dijelu prvog stavka, koji je trodijelne forme i brzog tempa, tematski sadržaj donosi bas klarinet solo, dok u početnom i završnom dijelu sudjeluju svi instrumenti. Glazbeni sadržaj trodijelnog Noćurka postavila sam u niskim registrima tamnih boja zbog postizanja atmosfere zagasitih i treperavih boja. Brzi stavak Ružine latice napisan je vrlo virtuozno i donosi živu igru među instrumentima - igru koja slavi život, prirodu i postojanje.“

RUBEN RADICA (Split, 1931) temeljna je glazbena znanja dobio od svoga djeda, skladatelja Josipa Hatzea. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je studij dirigiranja u razredu Slavka Zlatića (1957.) i studij kompozicije u razredu Milka Kelemena (1958.). U komoziciji se usavršavao kod Vita Frazzia u Sieni (Accademia Musicale Chigiana), Renéa Leibowitza i Oliviera Messiaena u Parizu, te kod Györgya Ligetija, Pierrea Bouleza i Henrija Puosseura u Darmstadtu (Internationale Ferienkurse für Neue Musik). Od 1959. do 1963. godine podučava na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, a od 1963. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je od 1978. godine redoviti profesor i dekan u razdoblju od 1981. do 1985. godine. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Laureat je godišnje nagrade Vladimir Nazor (1973.), dviju Vjesnikovih nagrada Josip Štolcer Slavenski (1978. i 1991.), a odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1995.).

Ruben Radica svoj jezik na bitan način uspostavlja u prostoru postulata Druge bečke škole Arnolda Schönberga te djela Igora Stravinskog. Ostvaruje opus izrazito profiliranog govora koji ishodi u promišljanju izabrane problematike te finom reduciranošću gradi izričaj u bitnom i supstantnom, usmjerujući se na različita područja. Dosljedno i distinktno osvještavajući povijesnost vertikale glazbe, jednakoobvezujućom snagom refleksije doživljava i oblikuje njezinu sadašnjost.

Skladba Litanije svih svetih za papu Ivana Pavla, 72 zaziva komornog instrumentalnog ansambla (2005.) napisana je za Cantus Ansambl i Berislava Šipuša te praizvedena na festivalu Osorske glazbene večeri 2006. Model zaziva i odgovora povjeren puhačima odnosno gudačima preuzet je u cijelosti (četiri tonske visine, jednoglasje, “plagalne kadence”, ritamski obrazac), a varira u luku unutrašnje gradacije uvijek novim izborom instrumenata te pokretom dinamike. Solemnost je sabrana u intenzitetu, čiji minimalistički okvir podjednako reminiscira neposrednost ingenioznosti predloška kao što pulsira dahom suvremenog osjećanja glazbenog govora.

Usporednim hodom suprotstavlja im se dionica udaraljki, kojom Radica osvjetljuje otvorenost razumijevanja pape Ivana Pavla II. za kulture izvan kruga zapadnoeuropske civilizacije, istodobno produbljujući razinu reinterpretacije u prostoru inicijalnosti kreativne domišljenosti djela.

MIRELA IVIČEVIĆ (Split, 1980), akademska skladateljica. Studij kompozicije završila 2004. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Željka Brkanovića, a poslijediplomski studij Medijske kompozicije i primijenjene glazbe 2006. na Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču, u klasi prof. Klausa Petera Sattlera (Medienkomposition) i Christiana Mühlbachera (Jazz komposition und Arrangement). Usavršavala se na majstorskim tečajevima u Hrvatskoj, Austriji i Nizozemskoj kod Gyulle Fekete, Giela Vleggaara, Martijna Paddinga, Richarda Ayresa, Tanje Milošević, Julie Wolfe i Louisa Andriessena. Autorica je glazbe za solo instrumente, komorne ansamble, simfonijski orkestar, različite manje jazz sastave te Big band, elektroakustičkih i intermedijalnih djela, glazbe za kazalište, film i televiziju, skladbi za klape i ostale folklorne ansamble, kao i jedne opere (Za tri lipe, 2007. rađene za Muzički Biennale Zagreb). Dobitnica je više nagrada i priznanja, između ostalog nagrade ISA Wien-Prague-Budapest za djelo Flux za klarinet i marimbu (2002.), Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu za kompoziciju Phantom no.3 za simfonijski orkestar u izvedbi Zagrebačke filharmonije (2004.), Nagrade Ministarstva kulture za djelo Dominosa FF00FF za ansambl (2008.) kao i za Love potion! za tri glasa i orkestar (2009.) Surađivala je s glazbenicima kao što su Gordan Tudor, Edin Karamazov, Project Splithesis, Cantus ansambl, Zagrebačka filharmonija, Nouvelle cuisine, Trio GIG itd, a skladbe su joj izvođene u Hrvatskoj, Italiji, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Litvi, SAD-u te na festivalima uključujući Muzički biennale Zagreb, ISCM Svjetske dane glazbe, Gaudeamus Music Week i Wien Modern. Od 2005.-2007. bila je stipendistica zaklade Dr. Robert und Lina Thyll – Dürr (Švicarska), a od 2004. članica je Hrvatskog društva skladatelja.

Kompozicije, DD-DOMINOSADOUBLETIME za flautu i gitaru te DOMINOSA FF00FF za instrumentalni ansambl, dio su ciklusa DOMINOSA, u kojemu se upotrebljava igra Domina za građenje glazbene forme. Svima dobro poznata igra korištena je u obje skladbe kao osnovno načelo komponiranja i izgradnje formalnog okvira. Njima se ne narušava programnost druge po redu DOMINOSA FF00FF. Štoviše, skladba sjajno objedinjuje igru i slučajnost sljedećeg motiva, s pomalo košmarnim, ali povezanim slijedom zvučnih slika. Da bi objasnila nastanak kompozicije sama skladateljica uvodi “lik vještice“ koja čita kompozitorove misli i pretvara ih u glazbu, slažući ih prema domino principu: u vremenske pločice, od kojih je svaka podijeljena na dva polja. Pločice slaže prema jednostavnom pravilu domino igre: nova dvodijelna pločica smije se nadovezati na posljednju u nizu samo ako je početno polje nove pločice jednako otvorenom polju posljednje. Jedini koji nije uvijek podložan tom principu je saksofon, jer kroz njega vještica sama najčešće progovara.

FRANO PARAĆ (Split, 1948), skladatelj je i glazbeni pedagog koji je i prije upisa Muzičke akademije u Zagrebu imao zapaženu karijeru rock glazbenika. Diplomirao je teorijske discipline 1972. i kompoziciju 1975. u klasi prof. Stanka Horvata. Usavršavao se na Studio di fonologia musicale della RAI u Milanu - Italia kod prof. Marina Zuccherija. U razdoblju od 1972. do 1978. bio je nastavnik u Glazbenoj školi Blagoja Berse u Zagrebu. Od 1978. predaje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje 1992. biva promoviran u zvanje redovitog profesora. 1995. na Muzičkoj akademiji osniva Elektronički studio, a u dva je mandata obnašao i dužnost dekana. Član je Hrvatskog društva skladatelja, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Nacionalnoga vijeća za visoku naobrazbu. Osim u Hrvatskoj, skladbe su mu izvođene i u inozemstvu. Prihvaćen od publike i od kritike, za skladateljski je rad višestruko nagrađivan. Najveći trijumf u dosadašnjoj karijeri postigao je operom Judita, praizvedenom u Splitu 2000., koja je ovjenčana svim godišnjim nagradama koje jedan skladatelj u Hrvatskoj uopće može dobiti: od Nagrade Judita, Peristil, Boris Papandopulo Hrvatskog društva skladatelja, Josip Štolcer Slavenski, Vladimi Nazor do nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Nagrade Hrvatskog glumišta.

Autor je opsežnoga opusa solističkih, komornih, zborskih, orkestralnih, koncertantnih i glazbeno-scenskih djela, u kojemu, uz balet Carmina Krležiana (1985.) i veliki uspjeh višestruko nagrađivane opere Judita (2000.), posebno mjesto od početaka do danas zauzimaju skladbe za glas, te za gudačke instrumente: Improvisé, za 12 gudača (1972.), Muzika za gudače (1980.), Muzika za gudače i čembalo (1983.), Sonata za violinu i glasovir (1992.), Sonata za violončelo i glasovir (1993.), Koncert za violinu i gudače (1986.). Parać je skladatelj kojega prije svega zanima zvuk - njegova kakvoća i boja, raspon i ekspresivna moć. Čak je i građenje forme određeno "apriornom autorovom predodžbom o međusobnim odnosima i kretanjima zvuka" (Eva Sedak).

Budući da je Franov otac, Ivo Parać uz skladateljski rad pisao i poeziju, izabrao je Frano Parać tri pjesme, sve tri vezane uz slike, mirise, okuse i zvukove krajeva uz more, jer je Split, Dalmacija i regija njegova rođenja. Ciklus Memorie otkriva Paraćev skladateljski credo, put “povratka“, jednostavnost strukture, preglednost forme, tonalitetnost, emotivnost, zvučnost koja zadovoljava kanone klasične ljepote i kao posljedicu, komunikativnost. Prva pjesma pregnantnošću ritma i gustim slogom evocira “buku malih mjesta“, druga prozračnom teksturom opisuje nepomičnost zraka i specifičnu tišinu užarenog ljetnog dana, a treća podsjeća na ljepotu i pjevnost ljudskog glasa. Pjesme su mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić i pijanistica Leda Parać u verziji za glas i glasovir praizvele 13. kolovoza 2010. na 35. osorskim glazbenim večerima, a prema narudžbi Cantus Ansambla skladatelj je instrumentirao ciklus za glas i komorni ansambl i ista ga je pjevačica praizvela 15. svibnja 2011. u povodu desetog rođendana Cantus Ansambla.

Cantus ansambl utemeljen je 2001. u sklopu Muzičkog biennalea Zagreb kao tada prvi ansambl u Hrvatskoj specijaliziran za izvedbu širokog raspona suvremene glazbe. Danas uza nj djeluje nekoliko sličnih ansambala, no on je zadržao svoju ulogu predvodnika i najaktivnijeg protagonista novoglazbene scene. Cantus Ansambl protagonist je svih domaćih festivala i manifestacija te domaćin vlastitog koncertnog ciklusa (Cantus & Lisinski, od sezone 2006/7). Brojke od devedesetak praizvedbi, oko četristotinjak izvedenih opusa, više od trideset inozemnih gostovanja, kao i brojni gostujući solisti i dirigenti te već uobičajena praksa brojnih skladateljskih posveta, pokazatelji su mjesta ansambla unutar domaćeg, ali i inozemnog konteksta. Od gostovanja u inozemstvu svakako treba istaknuti gostovanje u Švedskoj u jesen 2006. (međunarodni projekt Musical Links) te “put oko svijeta“ koji je Cantus Ansambl odveo u Peking i Toronto gdje je iznimno uspješno predstavio desetak partitura hrvatskih skladatelja 20. i 21. stoljeća. Ansambl je u 2008. proglašen službenim ansamblom ISCM-a te se krajem listopada te godine predstavio na Svjetskim danima glazbe ISCM-a, (International Society for Contemporary Music) čiji je domaćin bio festival Gaida u Vilniusu. U sezoni 2009./2010. ansambl je održao iznimno uspješan koncert u sklopu festivala BEMUS u Beogradu i prvi put gostovao u Velikoj Britaniji nastupivši na festivalu Sounds New u Canterburyju, a u sezoni 2010./2011. u koncertnom ciklusu pariškog Doma invalida, Tonhalle Düsseldorf, na festivalu Ensemblia u Mönchengladbachu te kao gost Centra Paul Klee u Bernu. Ovoga svibnja Cantus Ansambl je nastupio u okviru jednog od najvećih svjetskih glazbenih festivala – NCPA May Music Festival, na kojem su sa čak dva koncerta predstavili hrvatske skladateljice i skladatelje u zgradi pekinške Nove Opere, središnjici NCPA (National Centre for the Performing Arts), koja zasigurno pripada čudima novije svjetske arhitekture.

Martina Gojčeta Silić diplomirala je pjevanje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi prof. Snježane Bujanović - Stanislav. Usavršavala se na Internacionalnoj opernoj školi u Amsterdamu te na brojnim drugim majstorskim tečajevima. Od 1995. nastupa na koncertnim pozornicama s raznim velikim orkestrima poput Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog orkestra HRT-a, Slovenske filharmonije, Hrvatskog komornog orkestra i Cantus ansambla. Na opernoj pozornici debitirala je 1996. u Mariborskoj operi u ulozi Maddalene u Verdijevu Rigolettu. Tumačila je niz važnih opernih uloga poput Donne Elvire u Mozartovu Don Giovanniju, Santuzzu u Mascagnijevoj Cavalerriji rusticani, Olgu u Evgeniju Onjeginu Petra Iljiča Čajkovskog. S jednakim interesom pjeva glazbu raznih stilskih razdoblja, od baroka do suvremenih autora. Vrlo često izvodi solističke recitale s Lied repertoarom. Snimila je nekoliko nosača zvuka, a za one sa skladbama Hrvatska misa Borisa Papandopula i Hrvatske božićne pjesme u obradi Tomislava Uhlika primila je nagrade Porin. Za film redatelja Lukasa Nole Pravo čudo interpretirala je glazbu Hrvoja Carića Boxera koja je osvojila nagradu za najbolju filmsku glazbu na festivalu u Park Cityju.

Berislav Šipuš jedan je od najaktivnijih skladatelja srednje hrvatske generacije. Usporedno sa studijem povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao je kompoziciju (1987.) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Stanka Horvata, a usavršavao se kod Gilberta Bosca u Udinama (1986.) te Francoisa Bernarda Machea i Iannisa Xenakisa u Parizu (1987.). Dirigiranje je usavršavao kod V. Kranjčevića, Ž. Brkanovića, K. Šipuša i M. Horvata. Od 1979.-1982. stalni je pijanist-korepetitor Baleta HNK u Zagrebu, od 1987.-1989. nastavnik teorije glazbe na Glazbenom učilištu Elly Bašić u Zagrebu, od 1988.-1989. je pijanist-korepetitor u Bermuda Civic Ballet, a 1989. producent u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Godine 1989. započinje suradnju s Teatro alla Scala u Milanu, gdje je pijanist-korepetitor u Baletu (1989.-1999.), dirigent orkestra u produkcijama Baleta (1997.-1999.), pijanist-korepetitor i asistent dirigentima u Operi (1999.-2001.). Istodobno je aktivan i u Zagrebu, osobito na Muzičkoj akademiji, gdje je predavač teorijskih predmeta (1988.-1989.), docent na Odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju (od 1998.), izvanredni profesor (od 2005.), i redovni profesor od 2009.

Ostavio je značajan trag na Muzički biennale Zagreb, najprije kao producent (1987. i 1989.), a kasnije kao njegov umjetnički direktor (od 1997. do 2011.). Bio je ravnatelj Zagrebačke filharmonije od 2001. do 2005., kao i umjetnički direktor nacionalnog festivala Osorske glazbene večeri (od 2009. do 2011.) te predsjednik volonter Hrvatske glazbene mladeži. Osnivač je i umjetnički voditelj (od 2001. do 2011.), a od 2011. počasni umjetnički voditelj Cantus Ansambla, koji je do sada praizveo više od 300 djela domaćih i inozemnih autora. Skladateljski opus Berislava Šipuša čini više od 50 skladbi različitih žanrova za koje je dobio niz domaćih i inozemnih nagrada. Od prosinca 2011. vrši dušnost zamjenika ministrice kulture Republike Hrvatske.