PROGRAM:

Ludwig van Beethoven:  Egmont, Op.84 - Uvertira

                                       4. Koncert za klavir i orkestar u G-duru, Op.58 - Jelena Pavić

                                           Allegro moderato - Andante con moto - Rondo. Vivace

                                        Odmor

                                      5. Koncert za klavir i orkestar u Es-duru, Op.73 - ”Emperor” - Marijan Đuzel

                                          Allegro - Adagio un poco mosso - Rondo. Allegro

U počecima karijere, Beethoven je puno slavniji kao pijanist, nego kao skladatelj. Ali situacija će se obrnuti: kao posljedica uznapredovale gluhoće, Beethoven će nakon 1808, odnosno nakon izvedbe svog Četvrtog koncerta praktički nestati kao izvođač, a Beethoven skladatelj na kraju će trijumfirati. Beethoven je koncert praizveo privatno, u ožujku 1807. u domu princa Franza Josepha von Lobkowitza, zajedno s uvertirom Koriolan i Četvrtom simfonijom. Često smatran njegovim najljepšim koncertom za klavir, Četvrti koncert u G-duru op. 58 počinje umjesto uobičajeno orkestrom, iznošenjem teme solističkog klavira. U relativno kratkom srednjem stavku u e-molu Liszt je zamišljao Orfeja dok glazbom kroti Furije, nježne linije klavira nasuprot žestokim, odrješitim tonovima orkestra koji pomalo popušta pred mekoćom klavira i postaje suptilna pratnja finim pokretima melodije. U treći stavak ulazi se iz sporog stavka kratkim prijelazom, nakon kojeg slijedi rondo u čijem će se jasnom pokretu raščistiti sjeta prethodnog stavka. U borbi između kontrastnih raspoloženja prevladat će optimizam.

Posljednji od Beethovenovih pet koncerata za klavir, popularno ali pogrešno nazivan Carskim, zapravo je posvećen nadvojvodi Rudolphu, carevu bratu, a nešto herojsko i veličajno u tonu, kao i herojski tonalitet Es-dura  pomogli su da koncert dobije nadimak Emperor (Carski). Peti koncert u Es-duru op. 73 nastajao je između 1809. i 1811. godine, a praizveo ga je pijanist Friedrich Schindler u Leipzigu 1811. Prva izvedba u Beču bila je povjerena Beethovenovu studentu i vjernom prijatelju, Carlu Czernyju. Glavne snažne glazbene ideje iznesene su u opsežnom prvom stavku koji zauzima polovicu cijelog koncerta. Klavir se javlja odmah na početku, nadovezujući se pasažama na orkestralne akorde, i zajedno s orkestrom iznoseći glazbene ideje koje nalikuju improvizacijama, kadencama, i koje čine osnovno tkivo stavka. Melodija srednjeg stavka u H-duru izvire iz prstiju pijanista ponovno raspjevano poput improvizacije, kao da se svaki ton rađa bez prethodnog plana. Pjenušavi tonovi posljednjeg stavka naglo prekidaju sanjarenje klavira. Finalni stavak, ne prebrz, elegantan s punktiranim notnim vrijednostima donosi plesni karakter. Trileri, pasaže, bogate figuracije, variranje sastava, dinamike, sloga, stalno osvježavaju osnovne ideje neiscrpne Beethovenove invecije. Mnogi suvremenici bili su oduševljeni ovim koncertom, nazivajući ga poput urednika Allgemeine Musikalische Zeitunga, Johanna Friedricha Rochlitza “najoriginalnijim, najefektnijim, kao i najtežim od svih dotad napisanih klavirskih koncerata“.