S puno ljubavi i nimalo uljepšavanja, marljivo pero Ivana Kovačića na nekoliko tisuća stranica otrglo je zaboravu Split s početka 20. stoljeća. U nizu proznih crtica ostavilo nam je autentično svjedočanstvo o vremenu i ljudima koji su živjeli stvarnost potpuno drugačiju od naše. Ne zato što su bili siromašni, neuki i tehnološki nerazvijeniji od nas danas, već stoga što su živjeli stvarnost s načelom.
Scenska adaptacija ove motivima izdašne proze na “Judinoj ledini“ - kako Tonči Petrasov Marović naziva mitski Sustipan, groblje na kojem je i stvarno i metaforički pokopan stari Split - nizom naturalističkih vinjeta oživljuje tu stvarnost kao daleki odjek davnoga djetinjstva, kao bolno sjećanje i sjetnu ljepotu.