Dramaturški sklop predstave Simfonije / Turpituda formira se pomalo nehajnim probiranjem i gomilanjem vitalističkog materijala, ponajviše iz zbirke poema Miroslava Krleže Simfonije iz 1933. godine u kojoj se ističe poema Pan, te, kao kontrapunkt Krležinom njegovanom orgijazmu, probiranjem i gomilanjem poetski abruptivnog automatizma nadrealističke poeme Marka Ristića Turpituda.

Poseban naglasak daje se Ristićevu dnevniku koji je pisao od 27. svibnja do 12. lipnja 1938. u periodu tiskanja Turpitude u Zagrebu. To je dnevnik o ishitrenom hedonizmu i fascinaciji druženja s Krležom i njegovim prijateljima.

Likovi predstave s kamenom globalne katastrofe iza pupka, troše kavane i restorane, pjevaju i šale se dugo u noć, zajedno ljetuju i igraju tenis, sve po mjeri građanske prisutnosti. 

Personal predstave broji sve one koji dominiraju Krležinim i Ristićevim dnevnicima i pismima: Miroslav i Bela Krleža, Marko i Ševa Ristić, August Cesarec, supruga mu Marija Vinski i, "najtragičnija figura tog doba", Zvonko Richtmann.

Prateći vedra i ponesena intelektualna druženja, profane komplikacije poput brige o novcu, o dugovanjima za grijanje, o peripetijama ljetovanja, predstava nas gura prema najvećoj tragediji, prema ljetu 1941. godine kada su u logoru Kerestinec istovremeno pogubljeni liberalni i partijski komunisti: "trockisti“ i staljinisti: Cesarec, Richtmann i Prica, te mjesec dana kasnije i Marija Vinski.

Pitanje koje Stanko Lasić postavlja svim oponentima ad limina apostolorum sukoba na književnoj ljevici i na oštrici intelektualnog cinizma, koji su Krleža i Ristić uspjeli odgoditi, glasi:
Jesu li jedan drugom pružili ruku na rastanku?