Requiem u C-molu za mješoviti zbor praizveden je 1817. u povodu komemoracije francuskom kralju Luju XVI. na 24. obljetnicu njegova pogubljenja za Francuske revolucije. Djelo su izuzetno cijenili velikani glazbe Beethoven, Schumann, Berlioz i Brahms. Poznata je Beethovenova izjava kako će, ako ikad sam bude skladao Requiem, ova partitura stajati ispred njega dok bude radio.
Cherubinijeva slava kao „crkvenog skladatelja“ ponajviše je zasluga upravo ovog Requiema. Posebnost skladbe je u tome što je Cherubini sasvim odustao od solista i čitavu partituru prepustio zboru kao glavnom protagonistu ove glazbene drame. Stroga formalna koncentracija, suzdržano korištenje glazbenih sredstava u zboru i orkestru ostavlja snažan dojam na slušaoca. Djelo otvaraju tamni, duboki instrumenti , čela, fagoti i horne slikajući ozračje mračnim bojama, postupak koji je Brahms kasnije iskoristio u svom Njemačkom Requiemu. Kod Cherubinija se na trenutke gotovo čuje bečka klasika, a u polifonim djelovima ima Bacha, pa i renesansnih elemenata koralne melodije, što pokazuje koliko je dobro skladatelj poznavao opus svojih prethodnika.
„Kod ovakve glazbe sve se čuje, ona nije zamagljena velikim raskošnim zvukom pa svaka dionica, svaki pjevač, ima odgovornost čistog i jasnog prezentiranja i artikuliranja svog dijela. Pored tendencije da proširimo repertoar i ponudimo nešto novo, različito od djelâ uobičajenih u ovakvim prilikama, izvođenje ovakve skladbe važno je za naš zbor i orkestar. Ta je čistoća izuzetno bitna za ansamble, u ovom slučaju osobito zbor. Sam orkestar tu mora pratiti zbor i po potrebi se stišati kako ga svojim zvukom ne bi prekrio“, kaže maestro Marevci, inače voditelj Zbora splitskog HNK. „Više je noviteta koje ovaj Requiem donosi. Primjerice, veliki udarac gonga koji pri samom početku Dies irae stvara posebnu zvučnu sliku strašnog dana, smiono je, po prvi put korišten u jednom djelu sakralnog karaktera. Zadnji stavak koristi svojevrsnu glazbenu ćeliju koja kao perpetuum mobile ponavlja motiv iz tonaliteta u tonaliteta. Tako djelo završava glazbenom petljom koja označava vječni mir i mogla bi se ponavljati do unedogled, za koju je Berlioz rekao kako nadilazi sve što je ikad pokušano u ovom žanru“.
Luigi Cherubini rodio se 1760. u Firenci a umro je u Parizu 1842. Budući da je velik dio svog života proveo i najvažniji dio opusa stvorio u Francuskoj, smatra ga se podjednako talijanskim i francuskim skladateljem. U razdoblju prijelaza između klasicizma i romantizma, pored toga što je bio majstor sakralne glazbe, značajno je doprinijeo razvoju francuske opere. Njegove zrele opere karakterizira upotreba novih, romantičarskih tehnika i tematika, no svoju dramsku snagu one crpe iz dostojanstva i suzdržanosti klasike.
Veton Marevci (Karlovac, 1992.) hrvatski je dirigent, koji je orkestralno dirigiranje studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod uglednih dirigenata Uroša Lajovica i Mladena Tarbuka. Surađivao je sa Zagrebačkom filharmonijom, Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Zborom Hrvatske radiotelevizije. Ravnao je i Slovenskom filharmonijom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom te Zadarskim komornim. Godinama je umjetnički voditelj Karlovačkog komornog orkestra, koji pod njegovim ravnanjem prerasta u simfonijski. Usavršavao se na seminarima Colina Mattersa i Aluna Francisa. Uz Ivana Repušića, jedini je dirigent koji je dobio nagradu Mladi glazbenik godine, koju mu je za 2018. dodijelila Zagrebačka filharmonija. U 2020. godini postaje dirigent zbora Hrvatskog narodnog kazališta Split.