Olja Lozica ovog puta kao autorica zadaje tek idejnu strukturu u kojoj jedna starija žena uz pomoć mlađeg muškarca rekonstruira svoj život, a tekst predstave oblikuje iz glumačkih improvizacija Olivere Baljak i Gorana Guksića.

Dok Tamara (Olivera Baljak) pokušava otrgnuti zaboravu ključne trenutke sjećanja, trudi se u potpunosti ne izgubiti davno izblijedjeli odnos s čovjekom kojeg je voljela, i koji je volio nju. Suočena s posljedicama galopirajuće degenerativne bolesti, njena se prošlost sve bešavnije stapa sa sadašnjim trenutkom, tvoreći začudni amalgam života koji je prošao i onog koji nikad neće ni doći. Život umrlih je u pamćenju živih; je li to pamćenje prenosivo poput podataka na kompjuterskim diskovima, ili se nepovratno gubi u prijenosu?

Premijera: 9. prosinca 2015.

„Legendarna riječka glumica Olivera Baljak i manje poznat, ali glumačkim eksperimentima uzorno otvoren osječki glumac Goran Guksić na sceni grade odnos uzajamnog prepoznavanja u ekstremnim uvjetima, što je samo po sebi kazališna rijetkost. Posebno je vrijedna odluka Gorana Guksića da igra izvanserijsku osobu koja se bez i najmanje sumnje, svim srcem želi posvetiti drugome, surađujući sa svakim migom veoma zahtjevne pacijentice. Baljak, pak, izvrsno gradira jaka emocionalna stanja svoje heroine: od goleme ljutnje jer je nitko »ispravno« ne razumije, preko daleko manje deklarativnih poplava žalosti i nemoći, svjesnog skrivanja vlastite dezorijentacije, sve do strastvene potrebe da samo nastavi s pokušajem prisjećanja, makar i po cijenu izgradnje nekog posve novog svijeta, u kojem se opipljivo briše granica povijesti i fikcije. Na kraju više uopće nije važno čije lice se nalazi pred junakinjom sve teže bolesti. Bitno je da je to još uvijek ljudsko lice, koje želi biti pored nje (pa i onda kad više nije za to plaćeno) i koje je gleda s nježnošću“.

Nataša Govedić, Novi list