Dušan Kovačević, srpski dramatičar i scenarist već je puna četiri desetljeća jedan od najomiljenijih i najizvođenijih komediografa u bivšoj Jugoslaviji i zemljama koje su nastale njenim raspadom. Već su prvi njegovi komadi, Maratonci trče počasni krug iz 1972. i Radovan III iz 1973, odnosno njihove inscenacije u beogradskom kazalištu Atelje 212 zadobile kultni status, a publika ih je prihvatila na do tada nezapamćen način. Drama Profesionalac napisana je 1993. a praizvedena u beogradskom Zvezdara teatru. U glavnim su ulogama briljirali velikani srpskog kazališta Bogdan Diklić i Danilo Bata Stojković, a predstavu je, tijekom deset godina koliko je živjela na sceni vidjelo oko 135000 gledatelja. I filmska varijanta djela iz 2003, za koju je sam Kovačević napisao scenarij, prebacivši radnju u vrijeme Miloševićeva režima, postigla je velik uspjeh, s četvrt milijuna gledatelja, a film je bio i kandidat Srbije i Crne Gore za nagradu Oscar te godine. Drama je potom postavljana u 40 inozemnih kazališta pa i u prestižnom pariškom Theatre de la Villeu u siječnju 2004., u Nacionalnom Teatru Katalonije u Barceloni 2005. Zagrebačku predstavu režirao je Bogdan Diklić, čiji je to bio redateljski debi, a uloge Teodora Kraja i Luke Labana igraju dva velika hrvatska glumca Danko Ljuština i Vedran Mlikota, koji je ujedno i producent predstave. Luka Laban umirovljeni je policajac koji je nakon promjene režima gubi posao. Donedavna nepodobnom piscu, a danas uglednom uredniku izdavačke kuće Teodoru Kraju donosi opsežni roman čiji je autor sam Kraj, a da toga nije ni svjestan. Opsežni pisani materijal u stvari je rezultat dugogodišnjeg Labanovog policijskog uhođenja Kraja.

Profesionalac – nesvakidašnja priča iz svakodnevnog života

Jednog dana, krajem sedamdesetih godina prošlog veka, nazvao me je jedan „zabrinuti čovek“ iz inostranstva, savetujući me šta bi trebalo da se radi u „novonastaloj političkoj situaciji“. Pričao je sat vremena, sve do trenutka kad mi je naš razgovor počeo da liči na razgovor u policijskoj stanici; on je nešto „savetovao“, a ja sam ga ubedjivao da to što priča nema nikakvog smisla, i da su mu „saveti“ nerealni, jer živi daleko, ne zna šta se stvarno događa …Razgovor je završen mojim iznerviranim „povišenim tonom“; na kraju sam mu rekao, ako radi za nekoga, ako je razgovor snimljen, da mi ga pošalje u vidu stenograma, jer bi to bila „dobra drama“: greh bi bio da takav razgovor nestane u vazduhu. Kad sam spustio slušalicu, poprilično iznerviran savetima „patriote“ iz daljine, pomislio sam : možda ova svađa nije bila uzalud, možda je ovo negde stvarno „pribeleženo“, i možda će mi taj snimak jednog dana poslužiti kao „gotov materijal“ za jednu „kamernu dramu“.

I, tako je taj neprijatan razgovor imao „prijatan“ kraj u vidu tragikomedije, Profesionalac.„Nikad se ne zna zašto je nešto dobro“.Od premijere u Beogradu, u Zvezdara teatru, sa maestralnim Batom Stojkovićem i Bogdanom Diklićem, ova priča je izvedena u mnogim pozorištima širom sveta, od San Franciska, preko Njujorka do Moskve, od Londona do Teherana, od gradova na „kraju“, do gradova u „centru sveta“.Priča o „profesionalcima“ i „amaterima“, o lovcu i vuku, ili, o vuku i ovci, večita je priča o lovu i lovini.Tako je bilo, tako je danas, i tako će biti, jer ljudi vole da se love. Kada me je moj viševekovni prijatelj, Bogdan Diklić, nazvao telefonom i rekao mi da su Vedran Mlikota i Danko Ljuština zainteresovani da postave Profesionalca u Zagrebu, u privatnoj produkciji, i, da bi on - sa iskustvom 420 predstava u ringu sa Batom Stojkovićem, „nešto malo, pripomogao“ - reč, reditelj, nikad nije izgovorio, bio sam prvo, naravno, obradovan činjenicom da ta priča i dalje živi i putuje, a, zatim, i sasvim siguran da bi buduća predstava mogla biti dobra, posle dva susreta i razgovora sa Vedranom i Dankom u Zvezdara teatru, u kafani, u tom mitskom prostoru pozorišnog sveta. Što se tiče „teorije“, to smo brzo i lako savladali. A što se tiče „prakse“ - izvodjenja naše „teorije“ za stolom, to ćemo videti krajem ovog meseca.Verujem da će predstava biti dobra, tačna i „žestoka“ onoliko koliko današnje vreme to „zaslužuje“. A, zaslužujemo je poprilično.

Dušan Kovačević

Iz kritika:…i Bogdana Diklića, koji se prvi put prihvatio režije upravo u ovoj novoj zagrebačkoj izvedbi tog teksta, koja je svojim uspjehom potvrdila da se radi o komadu koji djeluje prije svega vrijednošću teksta i virtuoznošću glume. (Tomislav Kurelec, Kazaliste.hr) …scenom ipak dominiraju prvenstveno Danko Ljuština i Vedran Mlikota, stvarajući i glumački i smisaono bogate obrate koji ruše sve moguće predrasude i crno-bijele odnose i navode gledatelja da nakon slijeganja oduševljenja izvedbom sam pokuša ostvariti vlastiti odnos prema slojevima značenja koje je Profesionalac atraktivno uobličio na sceni. (Tomislav Kurelec, Kazalite.hr)

…Diklić je režirao Kovačevićev tekst jako precizno, zadavši akterima točno odmjerenu skalu raspoloženja koju je tempirao upravo idealno. (Tomislav Čadež, Jutarnji list)

Redatelj Bogdan Diklić

Prilagodba teksta Danko Ljuština

Scenograf Vedran Mlikota

Kostimografkinja Đurđa Janeš

Skladatelj Arsen Dedić

Tonska kulisa Mario Mirković

Asistentica produkcija Nina Križan

Luka Laban, profesionalac Danko Ljuština

Ja – Teodor Teja Kraj Vedran Mlikota

Marta, sekretarica Anica Kovačević

I jedan, sasvim normalan, Luđak Goran Navojec