Marija Žarak rođena je 1938. u Benkovcu. Kao kostimografkinja djeluje od 1963. Počela je u Studentskom eksperimentalnom kazalištu u Zagrebu s nezaboravnim predstavama Ars longa vita brevis (John Arden) i Viet Rock (Megan Terry), a značajan trag ostavila je u prvom razdoblju Teatra &TD. Gostovala je i surađivala u mnogim jugoslavenskim i hrvatskim kazalištima, a za svoj rad nagradena je nizom priznanja. Od 1979. pa sve do smrti živjela je i radila u Splitu kao kostimografkinja HNK Split.
Najznačajnije nagrade: na Festivalu studentskih kazališta u Arezzu (1968) za predstavu Ars longa vita brevis; Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a (1970); na Petnaestom zagrebačkom salonu (1979) za kreaciju u Shakespeareovoj drami Mjera za mjeru, redatelj G. Paro, SNG Ljubljana; Nagrada Gavellinih večeri (1986) za Diderot-Kunderina Jacquesa fatalista, redatelj D. Radojević, HNK Split; Nagrada Marul (1993) za kostimografiju predstave Vuci Nehajeva-Gašparovića, redatelj Želimir Mesarić te (1994) za Krležinu Ledu, režija Ž. Orešković; Nagrada Hrvatskog glumišta (1993) za najbolje umjetničko postignuće. Za svoj rad Marija Žarak odlikovana je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulica 1996.
U splitskom HNK, uz kojega je ostala doživotno vezana i svojim kreacijama bila prisutna sve do ovoga ljeta (Smij i suze starega Splita, redatelj G. Golovko), Marija Žarak 2003. godine osvojila je i biennalnu nagradu Rudolf Bunk, povodom koje je o njenom radu istaknuto: “Marija Žarak svojim je osebujnim likovnim rukopisom obojila, odnosno, odjenula veliki broj predstava, dramskih i opernih. I nema čovjeka iz kazališnog miljea koji taj rukopis ne prepoznaje. U moru kostima Macin je kostim nešto osobito, on nije zanat, on nije krojačko majstorstvo, on je više od toga. On je i skulptura i slika - umjetnost.“
I premda su osebujnost, samosvojnost, kreativnost, inovativnost... podrazumijevajuće odlike svakog umjetničkog rada, uz djelo i način rada Mace Žarak sigurno nećemo pogriješiti prisjetimo li se riječi koje je o njoj izrekao redateljski velikan hrvatskog kazališta Georgij Paro:
“Što reći o Mariji Žarak, kostimografkinji? To da je drukčija od svih ostalih? To da je jedinstvena u svom odnosu prema kazališnom kostimu koji vlastitim rukama oblikuje na glumcu? Glumcu kao materijalu i glumcu kao liku. To da ne pravi skice, da umjesto papira rabi tkaninu, umjesto kista škare? Marija Žarak zahtjevni je redateljev suradnik. Ona ga ne slijedi, već goni. Traži od redatelja živu, strastvenu, preciznu, izoštrenu misao; izbirljiva je, odbija surađivati s mlitavim, sebičnim i nemisaonim redateljima, koji je ne mogu pokrenuti na mukotrpan posao za šivaćim strojem.
Život je kratak, a kazalište važno, zašto uzalud trošiti vrijeme.
Ali kad se zagrije za predstavu, u njoj se probudi neviđena, čudesna energija, i njezine zlatne ruke dnevno proizvedu na desetke kostima made by Marija Žarak, kostimografa koji se razlikuje od svih ostalih, kostimografa koji bira svoje društvo. I kazalište.“