Premijerom Brešanove groteskne tragedije Svečana večera u pogrebnom poduzeću 5. listopada na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Split započet će kazališna sezona 2011/12 splitskog kazališta. U režiji Joška Juvančića dramski će ansambl HNK Split ponovno oživjeti naslov koji je prije gotovo tri desetljeća po prvi put u Hrvatskoj s izuzetnim uspjehom izveden upravo na splitskim kazališnim daskama.
Premijerom Brešanove groteskne tragedije Svečana večera u pogrebnom poduzeću 5. listopada na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Split započet će kazališna sezona 2011/12 splitskog kazališta. U režiji Joška Juvančića dramski će ansambl HNK Split ponovno oživjeti naslov koji je prije gotovo tri desetljeća po prvi put u Hrvatskoj s izuzetnim uspjehom izveden upravo na splitskim kazališnim daskama.
Premijerom Brešanove groteskne tragedije Svečana večera u pogrebnom poduzeću 5. listopada na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Split započet će kazališna sezona 2011/12 splitskog kazališta. U režiji Joška Juvančića dramski će ansambl HNK Split ponovno oživjeti naslov koji je prije gotovo tri desetljeća po prvi put u Hrvatskoj s izuzetnim uspjehom izveden upravo na splitskim kazališnim daskama.
Ključno pitanje koje danas pred nas postavlja Brešanova groteskna tragedija Svečana večera u pogrebnom poduzeću isto je pitanje koje je Svečana večera… postavila i na hrvatskoj praizvedbi u splitskome HNK 1982. u režiji Božidara Violića. Izvanjske su se okolnosti promijenile: unutar totalitarnoga sustava u doba Violićeve režije Brešanov je Mikac bio buntovnik, a unutar današnjega sustava liberalnoga kapitalizma Brešanov je Mikac – otpadnik. Ipak, groteskna tragedija Svečana večera…itekako funkcionira bez obzira na “promjene sustava”, jer funkcionira njezino ključno pitanje koje je, kažemo, ostalo isto. To pitanje glasi: S obzirom na duboku opreku i napetost između duha, koji gradi idealni svijet pravednog, savršenog društva s jedne strane, te s druge strane - barbarskoga, vulgarnoga svijeta nasilja koji se afirmira isključivo kroz destrukciju svega mogućega i svega postojećega, hoćemo li podržati neposlušnost, pasivnost, sarkastičnost i pesimizam kao oblik pobune? Pripadamo li svijetu upravo takve vrste buntovništva? Što onda, ako je pravi razlog takvoj vrsti pobune – pokušaj zadržavanja minimuma integriteta koji nam je preostao? I nakon trideset godina, Brešanov dramski svijet na pozornici splitskoga HNK potvrđuje da je privid legitimiteta vlasti uvijek i zauvijek isti: uporište ima u pijunima, u gluposti, u sebičnosti i u strahu.