Premijera: 21. siječnja 2017.
U Neprijatelju naroda (1882), kakvim se zbog svojih subverzivnih drama i sam osjećao, Ibsen razgolićuje licemjerje onoga što nazivamo općeprihvaćenim moralnim vrijedostima. Doktor Stockmann, liječnik u popularnom kupalištu, otkriva da je ono zatrovano i po život opasno, pa predlaže skupe popravke. No, kao što moralna disciplina zahtijeva određen napor, tako i čišćenje vode iziskuje i žrtve i ulaganja - na koja zajednica nije spremna. Zbog ustrajanja da očisti stvarnu i moralnu kaljužu doktor Stockmann će biti proglašen neprijateljem naroda, pa i ugroziti budućnost vlastite obitelji. Jer “narod“ će, manipuliran lokalnim vlastodršcima, uz simpatičnog i pravdoljubivog doktora biti samo dok ne shvati da bi doktorovo otkriće moglo nanijeti mjestu loš glas i tako isprazniti njihove džepove. No, svako daljnje izoliranje doktora Stockmanna, njega će učiniti još jačim. Ibsen svoga junaka beskompromisno vodi s onu stranu poretka u kojemu je demokracija tek teror vlastitom korišću opčinjene većine.
U međuvremenu, okršaji moralnih ili revolucionarnih pojedinaca protiv korupcijom i ravnodušnošću umrtvljenih kolektiva, spušteni su s visova drama i tragedija do razine informativnih i zabavnih sapunica. A u tom svijetu, u kojemu su sve mane i slabosti ne samo dopuštene nego i poželjne, ni Ibsenova oporbenjaka više ne treba činiti “neprijateljem naroda“. Puno je probitačnije da i njega romansiramo kao novog “junaka našeg doba“.
Okrenuti prst prema sebi!
“Nakon mnogih rasprava i istraživanja riječ 'post-truth' prema izboru Oxford Dictionaries proglašena je za riječ godine 2016.. Post-truth 'post-istinit’, (post-činjeničan) pridjev je koji se odnosi na okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na oblikovanje javnog mnijenja nego emocije i osobna uvjerenja.“ (Neil Midgley)
Javno mnijenje, kompaktna konzervativna većina, liberalni mediji… riječi su kojima je Ibsen prije 135 godina obilježio svog Neprijatelja naroda. Ispisao je priču o čovjeku koji je istinom htio promijeniti svijet. Kako naivno, rekli su njegovi suvremenici… Kako naivno, rekli bismo mi danas. No, je li baš tako?
Od Ibsenova vremena do danas društvo se radikalno mijenjalo. Od podjela na patricije i plebejce, do suvremenog građanskog društva s novim demokratskim vrijednostima, čovjek je imao priliku prihvatiti nove spoznaje i unaprijediti stanje ljudske svijesti na osobnoj i univerzalnoj razini. To se, na žalost, nije dogodilo, čovjek se iznutra nije promijenio i logična je, ali ujedno i zaprepašćujuća, činjenica da i nas danas muče isti problemi kao i Ibsena prije 135 godina.
Glavni je motiv ove predstave borba za opće dobro. I jedna i druga strana žele opće dobro. Pa, gdje je onda konflikt? Kao i uvijek, konflikt je između morala i interesa, između istine i ekonomije. Unaprijed znamo da u društvu koje zagovara samo profit istina nema šanse pred post-istinitim. Nema šanse da se ledenjaci ne otope, nema šanse da klimatske promijene ne uzrokuju velike poplave, požare, zagađenja, pustoš… Zašto? Ma koliko nas pokušavali manipulirati s post-istinitim, znamo da je istinski razlog profit, profit i samo profit. Pa kad to znamo, može li to netko spriječiti? Neki super-heroj? Neki dr. Stockman? Netko… tko, naravno, nismo mi, jer mi unaprijed znamo što će se tom naivcu dogoditi. Što mi tu možemo osim slijegati ramenima… dok nam voda ne dođe do grla. Onda će možda biti kasno, možda ćemo biti izgubljeni, ali što mi tu možemo?
I koliko god to zvučalo naivno, mislim da ćemo uistinu biti zauvijek izgubljeni kad prestanemo vjerovati da je moguć herojski čin koji sve može preokrenuti i zaustaviti katastrofe kojima tako bezglavo hrlimo. Bit ćemo uistinu izgubljeni kad prestanemo sanjati tog super-heroja, kad prestanemo čeznuti za njegovom pojavom, za njegovom žrtvom za opće dobro. Kad potpuno izbrišemo mogućnost da mi sami budemo taj super-heroj.
Ovo Ibsenovo djelo u adaptaciji Elvisa Bošnjaka politički je teatar našeg doba koji me osobno i umjetnički zanima i provocira jer postavlja niz bitnih pitanja kojima se trebaju baviti i društvo i kazalište. Ovih zadnjih desetak godina nagledali smo se tzv. političkog teatra koji upire prstom i lijevo i desno i po centru, protiv ovog i onog prolaznog političara, upire prstom na beznačajne optužbe za njihova još beznačajnija djela i nedjela. Neprijatelj naroda prisiljava nas da taj prst okrenemo prema sebi i zato je on toliko bolno aktualan.
Nenni Delmestre
Split, 4. siječnja 2017.
HEROJ ISKOVAN U PONIZNOSTI
Ibsenov “Neprijatelj naroda” komad je sirovog mesa zamotan u društvene konvencije 19. stoljeća. Sve što sam napravio je da sam taj komad mesa izvadio iz omota i bacio ga pred vas, sirovog, golog i krvavog. Upravo takvog servirao ga je Ibsen publici 19. stoljeća. I kao što je Arthur Miller bio siguran da bi Ibsen napravio isto što i on kad je taj komad mesa ogolio za američkog gledatelja 50-ih, tako sam i ja siguran da bi Ibsen odrezao otprilike ovakav odrezak danas. “Neprijatelj naroda” ne silazi sa svjetskih pozornica ali uvijek mu imamo potrebu skrojiti novo odijelo. Ne radimo to zato što u njemu nešto nije dobro, već stoga što Diogen u svima nama još živi, njegova svijeća još uvijek gori i usred bijela dana traži čovjeka. A tog čovjeka tražimo danas, jer to je čovjek kojeg trebamo uvijek danas. Onaj od jučer nam ne može pomoći, a onog sutra ne možemo čekati. Zašto je lik doktora Stockmana tako osobit? Zašto ga tako očajnički trebamo? Ibsen svog heroja dovodi do granice gdje svaki heroj, čovjek, pada. Uzima mu sve, dostojanstvo, obitelj, isključuje ga iz korpusa čovječanstva i rađa mržnju u njemu. On proklinje sve oko sebe, još je suviše zemlje u njegovim očima, zlo se diže iz njegove duše, njegovo srce je tvrdo i njegova usta bljuju otrov, i Ibsen ga baca na pod, gazi ga i ponižava ali on se ne da, još je previše ohol da bi bio heroj i uzvikuje u osvetničkom gnjevu kako on nije Krist. I Ibsen ga surovo razapinje i ponižava, jer heroj bez poniznosti postaje tiranin. Nagledali smo se takvih monstruoznih junačina koji su povampireni ispili krv Zemlje. I Ibsenov heroj, iskovan iznova, u poniznosti postaje prosvjetitelj.
Ibsen je na kraju 19. stoljeća predvidio ono što će se događati u turobnom stoljeću koje je uslijedilo, i revolucije, i njihove krvave žetve, i vladavinu masa, i studenske pokrete šezdesetih i kulturnu revoluciju i seksualnu revoluciju i beznađe koje nas jede danas, i propast javnog morala i banalizaciju naše ljudske svrhe i pretvaranje čovjeka u bankovnu karticu, i pretvaranje medijskog prostora u duhovnu kaljužu, i bešćutni kapatalizam i jalovi komunizam, i sumrak demokracije, i ekološke katastrofe, i ispraznost naših žudnji, ali sve to nije ono zbog čega je ovaj komad velik. Ovaj komad velik je i bezvremen jer je Ibsen za nas pronašao čovjeka kojeg smo tražili svijećom. I možemo ugasiti svijeću, ne moramo tragati dalje. Taj čovjek nam je puno bliži no što mislimo. Taj čovjek živi u svakom od nas. Treba mu samo dati da živi. Treba se usuditi biti taj čovjek. Ne tražite tog čovjeka od drugog, tražite ga od sebe. To nam kaže Ibsen i to će ponavljati još dugo, u nekim drugim odijelima, skrojenim škarama nekih novih adaptatora. I nikad čovječanstvo neće pronaći tog čovjeka, jer trebali bismo ga pronaći svi, ili bar većina, odjednom. A njega je lakše izgubiti nego pronaći. Zašto onda pričamo ovu priču ako je potraga uzaludna? Ta potraga je uzaludna koliko i sam život i velika koliko i sam život. I dok tragamo ima nade za nas i za sve oko nas. I tragati za tim čovjekom u sebi treba svaki dan, neumorno. Potraga ne smije nikad stati.
Eto, to su razlozi zbog kojih sam se prihvatio ovog posla. Nema potrebe da vas sad zamaram nabrajajući ono što sam unio u Ibsenovo djelo, ili ono što sam iz njega iznio, nadam se samo da se Ibsen neće ljutiti, ni zbog jednog ni zbog drugog. Napravio sam ove promjene kako bih Ibsenovoj misli oslobodio put do Vas. Prekrojio sam njegovo odijelo tek zato da se odijelom ne bismo bavili, da bismo se bavili idejom, a ona je ostala čista, Ibsenova.
Elvis Bošnjak