Legenda o poljičkoj djevojci Mili Gojsalić iz Kostanja živi u usmenoj predaji poljičkog kraja prema kojoj je, prilikom jednog napada turske vojske na Poljica (vjerojatno 1530.), prije odlučujuće bitke, odlučila otiči u neprijateljski tabor, zavesti turskog pašu, zapaliti skladište baruta i tako pobiti tursku vojsku, pašu i sebe. O njoj su pjesme pisali August Šenoa, Drago Ivanišević, Niko Anrijević, Juraj Kapić, Juraj Marušić, Ivan Tadin, bila je i tema slikarima Mirku Račkom i Anti Starčeviću.
Iako se i u ostalim hrvatskim junačkim operama pojavljuje lik mlade djevojke, jedino je Mila aktivna heroina i jedini ženski lik koji za cilj ima zaštitu domovine. Radu na povijesnoj glazbenoj drami pod naslovom Mila Gojsalića, nakon opera Morana, Era s onoga svijeta i Kamenika, Jakov Gotovac je pristupio 1948. Partituru, na libreto Danka Anđelinovića, dovršio je 1951. godine, a djelo je svoju praizvedbu doživjelo 18. svibnja 1952. pod skladateljevim vodstvom na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Upravo je element narodne legende snažno utjecao na karakterizaciju likova opere: hrabri i pošteni protagonisti predvođeni mladom Milom suprotstavljeni su nasilnim Osmanlijama predvođenim Topan-pašom. Neki kritičari napominju da su Gotovac i Anđelinović odabrali zapravo biblijsku temu jer legenda o Mili zrcali Marulićevu Juditu, pa tako Mila postaje arhetip mučenice koja umire za svoju vjeru. Iako se žrtvuje za dobrobit domovine, naslovna junakinja nije politički motivirana već se njezino djelovanje temelji na vlastitom integritetu i naglašava važnost osobnog morala – najjasnije je to u prvom dijelu kad mlada Mila dobrovoljno odabire odlazak zloglasnom Topan-paši umjesto bijega s voljenim zaručnikom. Gotovac njenu odlučnost dočarava glazbom koja je namjerno tiša kako bi motivirala publiku na obraćanje pozornosti na junakinju. Oda zemlji, najpopularnija Milina arija uspješno izražava Milinu ljubav prema rodnom kraju, spremnost na žrtvu, ali i njenu vjeru.