Operu Lombardijci (punog naziva Lombardijci u prvom križarskom pohodu, izvorno I Lombardi all prima crociata) Verdi je skladao 1843, a praizvedena je u veljači te godine. Libretist Temistocle Solera libreto je napisao prema istoimenoj epskoj poemi  Tomassa Grossija, djelu iz kruga milanskog književnog romantizma. Premijera je, kao i godinu dana prije ona Nabucca, bila iznimno uspješna. Mnogo je godina parirala Nabuccu po popularnosti a bila je i prva Verdijeva opera izvedena u Americi. Radnja se zbiva na nekoliko međusobno jako udaljenih lokacija – od Milana u prvom činu do Antiohije u drugom, te Jeruzalema u trećem činu a scene djeli i vremenska distanca. Slijedeći Grossijev izvornik, Solera je radnju razvio nižući  scene kao odvojene tabloe. U svakoj se od tih, vremenski i prostorno odvojenih, epizoda radnja oblikuje, naznačava i umire bez jasne međusobne uzročnosti.

Fabula Lombardijaca tipično je romantičarski složena a odlikuju je brojni dramatični obrati motivirani ljubavlju, ljubomorom, željom za osvetom... U središtu su likovi braće Pagana i Arvina čiji odnos prolazi radikalne metamorfoze – od Paganove želje i pokušaja da ubije brata prema čijoj ženi njeguje ljubav, do pokajanja, ponovnog pokušaja bratoubojstva, isposništva, skrivanja identiteta i bratskog izmirenja. Brojne osobne drame događaju se na pozadini krvavog sukoba i osvajanja Jeruzalema tijekom prve križarske vojne. Arvino predvodi kršćanske snage na križarskom pohodu i tamo susreće brata kojeg ne prepoznaje budući da ovaj, kao isposnik pokajnik, skriva svoj identitet. Muslimanska vojska zarobljava Arvinovu kćer Giseldu. Ona se zaljubi u muslimanskog kraljevića Orontea i po svom oslobođenju optužuje oca i strica zbog nekršćanskog pokolja koje je njihova vojska počinila u Jeruzalemu. Opera završava pobjedom kršćanske vojske, konačnim prepoznavanjem i pomirenjem dvojice braće neposredno pred Paganovu smrt.

Mladi je Verdi, ponesen domoljubljem i mladenačkim entuzijazmom u jeku Risorgimenta stvorio snažnu operu, punu nježnosti, pobožnosti, odlučnosti, nepresušne melodijske inventivnosti sa zadivljujućom vještinom stvaranja ansambl-scena. Zbor ima izuzetno važnu ulogu u Lombardijcima kao vezivno tkivo te simbol snage i hrabrosti. Kroz zbor Verdi progovara o vlastitim umjetničkim, ljudskim i političkim idealima.