Let iznad Cardosovog Labuđeg jezera

Klasično i Cardosovo Labuđe jezero u najvećoj mjeri povezuje ponajprije glazba Čajkovskoga, potom koncept skrivanja, pretvaranja i transformacije, zbog čega su naravno zadržani likovi bijelog i crnog labuda, a sve drugo je iz svijeta bajke transponirano u realitet čiji su sudionici ne prinčevi i princeze, nego ljudi čije su životne konstelacije sve samo ne bajkovite ili idilične.

Kako nema prinčeva i princeza, nema ni zlog čarobnjaka da na sebe preuzme odgovornost za sva postojeća zla, nego su ona posljedica naših vlastitih nagonskih pobuda i poriva koji naše živote najčešće čine teško razmrsivim labirintom.

Taj labirint naših protagonista u Cardosovoj verziji je azil / sirotište / zatvor kao mjesto opresije i manipulacije kojim rukovodi Rothbart, (n)i liječnik, (n)i znanstvenik, koji svoje inferiornosti i frustracije uspijeva prikrivati klasičnim divide et impera modelima. U njima su glavne medicinske sestre i kraljice i labudice, što ne znači da Rothbart i njima neće biti maćeha kad mu zatreba zamjena za vlastite ruke i noge.

U bezizlaznost svijeta - kroz čije nevesele prozore se vidi da možda postoji i svijet u kojem se ne mora samo bauljati nego se može čak i letjeti – kao deus ex machina upada Siegfried, neizvjesni vjesnik promjene i prijetnja po Rothbarta i njegov močvarni poredak. Naravno, uslijedit će bitka između dvaju principa u kojoj su dozvoljena sva sredstva tipična za srazove potpunih suprotnosti, i u kojoj leti perje i gube se glave, odnosno, ovisno o vlastitim afinitetima i stupnju smjelosti ostaje se u svijetu mrkline, privida i prijetvora, ili se izlijeće u neizvjestan ali tako privlačan svijet do tada vidljiv samo kroz rešetkaste azilske prozore…

Što će presuditi? Zavodljiva i očaravajuća moć glazbe koja nikad nije tlo i izvjesnost, ali jest nebeska slutnja koja onostranost čini bliskom poput danjeg svjetla?!