Program:

W. A. Mozart: Ave verum corpus, K 618

                     REQUIEM u d-molu, K 626

Uoči blagdana Svih svetih, zbor i orkestar Opere HNK Split priređuju svoj tradicionalni koncert, ovoga puta u Crkvi Gospe od Zdravlja. Na repertoaru je Ave verum corpus Wolfganga Amadeusa Mozarta te njegovo najznamenitije djelo s područja sakralne glazbe, velebni Requiem za soliste, zbor i orkestar koji svojom jedinstvenom ljepotom i ekspresivnošću zaokružuje opus salzburškoga genija i stoji na kraju njegova životnog i umjetničkog puta. Kao solisti nastupit će Valentina Fijačko Kobić- sopran, Terezija Kusanović - mezzosopran,  Bože Jurić Pešić - tenor i Ivica Čikeš - bas, a zborom i orkestrom dirigirat će maestro Mladen Tarbuk.

SMJERNO I POKAJNIČKO SRCE MOZARTOVA REQUIEMA

“Duh mi je smućen i progoni me neprekidno pojava onog nepoznatog glasnika. Katkad me moli da završim djelo, katkad ga od mene nestrpljivo traži. A ja radim, jer me manje umara pisanje nota nego mirno ležanje. Više se nikoga ne moram bojati; osjećam, da je kucnuo čas, i ja sam spreman za smrt. Stigao sam na kraj, prije nego što je moj talent dosegao svoj vrhunac. Život je tako lijep... ali nitko ne može izmijeniti svoju sudbinu, nitko ne može izmjeriti trajanje svoga života... Sad ću završiti; ovdje je moj Requiem. On ne smije ostati nesvršen.“ (B. Grün: Zlatno pero / Der goldene Federkiel)

Ipak, Requiem je ostao samo torzo (kasnije dovršen od majstorova učenika Süssmayera) ali takav da nam može poslužiti kao sinteza umjetnikova stvaralaštva i odraz njegove duhovne ravnoteže. Jer, Mozartova je duša smirena, usprkos činjenici da je čak i više od jednog Beethovena upoznao bol i očaj patnje. Pa ipak on pjeva o svojim mukama u dobro ritmiziranim, apolinijski uravnoteženim i optimističnim frazama, u čemu nalazimo kontrast te rascvjetane duše i tog apsolutno nadmoćnog Genija. 
Međutim, kada dramski siže traži da se njegova umjetnost svrati na religiozne osjećaje ili kada teške brige, patnje i predosjećaj bliskog kraja razbijaju životnu draž, tada Mozart prestaje biti onakvim kakvim ga publika poznaje. Naročito to dolazi do izražaja u tri posljednja djela: Don Juanu, Čarobnoj fruli i Requiemu. Don Juan govori o težini sudbine koja tišti čovjeka, roba vlastitih poroka; Čarobna frula o oslobođenoj ekstazi mudraca, a u Requiem unosi samo svoje srce, smjerno i pokajničko. U njemu je kompletno u službi riječi, čas lirik, čas dramatik, a dirljiva melankolija i osobni akcenti pojedinih fraza, odaju da je Mozart mislio na sebe kad je za druge tražio vječni pokoj duše. Možda bi summa summarumovog veličanstvenog djela mogle biti Sarastrove riječi koje je izgovorio Mozart na samrtnoj postelji: “Sjaj jutra pobijedit će noćnu tminu.“
A sjaj tog vječnog jutra možda je najbolje nagoviješten u motetu koji je poput prosvjetljujućeg bljeska nastao usred stvaranja Čarobne frule: Ave verum corpus! Srednjovjekovni himan, zapravo molitva, sa svojim ispitom savjesti u smrtnom času i poputbinom tijela Kristova, za mene je integralni dio i uvod u svaku izvedbu Mozartovog grandioznog, smirujućeg i nadom ispunjenog Requiema.

Ivo Lipanović