Adagio za gudače  američkog skladatelja Samuela Barbera do te je mjere popularan i izvan kruga poštovatelja tzv klasične ili ozbiljne glazbe da je o njemu nepotrebno posebno govoriti. Slavan još od trenutka kad ga je 1938. u radijskom studiju u New Yorku premijerno izveo NBC Symphony Orchestra pod Toscaninijevom dirigentskom palicom, on je kao kompozicija izrazito meditativnog ugođaja izvođen u različitim prilikama i obradama, a u prigodama poput blagdana Svih svetih upravo je idealna nadopuna rekvijemima koji nemaju punu cjelovečernju duljinu, poput upravo Saint-Saënsova.

No, ni nešto kraće trajanje ovoga Requiema op. 54, a ni činjenica da su sudovi o Saint-Saënsovoj glazbenoj dubini i dosezima oduvijek bili podijeljeni, svejedno pojedine glazbene znalce nije spriječila da upravo njegov rekvijem uvrste među desetak naboljih uopće. Iako je djelo nastalo na izdašni novčani poticaj prijatelja, i to čak uz traženje da Saint-Saëns napusti svoj položaj crkvenog orguljaša kako bi se mogao isključivo posvetiti skladanju rekvijema, Saint-Saëns ga je skladao u tek nešto više od tjedan dana, ali i uz objašnjenje izdavaču: "Nemojte se bojati, ovaj Requiem će biti vrlo kratak, ali ne da sam radio naporno, nego do iznemoglosti!"

Naravno da Saint-Saënsov Requiem nije dramatičan ni  kao Verdijev, ni kao Mozartov. Dramsko i dramatsko su kod Saint-Saënsa uvijek prigušeni  i u naznakama, ali su mu zato dionice za orkestar i orgulje lirski moćne, a one za zbor i soliste pokazuju njegovo ogromno majstorstvo pisanja za glas. Ponavljajući motiv u radu kromatski je 'uzdah' koji dominira četvrtim stavkom, a cijelim djelom povijesno odzvanja i čuvena Saint-Saënsova opaska  izrečena povodom prigovora da on nije nikakav vjernik pa je kao takav nepodesan da sklada Requiem: "Znam kako se štuje ono što je vrijedno štovanja!"