Zagrebački gitarski trio prvi put se predstavio 1984. godine. Ansambl od osnutka djeluje u nepromijenjenom sastavu, redovito nastupajući u Hrvatskoj i Europi. Širok repertoar obuhvaća djela od razdoblja renesanse do suvremene glazbe, uključujući izvorne skladbe za tri gitare pisane u 19. stoljeću, atraktivne transkripcije i nova djela što su za Trio skladali mnogi hrvatski i inozemni autori. Naročito je bila plodna suradnja s britanskim skladateljem Johnom Williamom Duarteom koji je za Trio napisao čak tri skladbe.
Zagrebački gitarski trio u svijetu je jedinstven po tome što na nastupima uz gitare ponekad rabi i kontrabas (svira ga Darko Petrinjak). Članovi Trija ostvarili su više zajedničkih nosača zvuka, a mnoge snimke napravili su i za Hrvatski radio. Uz sviranje u Zagrebačkom gitarskom triju, njegovi članovi djeluju kao solisti, te kao glazbeni pedagozi: Darko Petrinjak i István Römer predaju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a Goran Listeš na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Zagrebački gitarski trio dobitnik je Vjesnikove glazbene nagrade Josip Slavenski za 1996. godinu, te nagrade Hrvatskog društva glazbenih umjetnika Milka Trnina i Ministarstva kulture Republike Hrvatske Vladimir Nazor za 2006. godinu. 35. obljetnicu djelovanja Zagrebački gitarski trio proslavio je ove godine objavivši album 35 godina.
Sonata u d-molu op. 1/12, RV 63, La follia Antonija Vivaldija (1678.-1741) građena je od teme u grandioznom stilu sarabande, nakon koje slijedi 19 varijacija. Ime La follia (ludost), odnosi se originalno na portugalski narodni ples. Izvodi se u obradi Istvána Römera.
Najvažniji dio opusa Antoinea de Lhoyera (L'Hoyer, 1768.-1852) čine dua i trija za gitaru, te druge komorne skladbe. Drugi trio u C-duru, op. 42, objavljen u Parizu 1826., pokazuje lakoću s kojom skladatelj gradi dijalog između instrumenata, te vještinu stvaranja atmosfere.
Skladba Hommage á Sorkočević Nikše Njirića (1927.-2016) u prvoj verziji nastaje 1978., a autor ju je 1999. preradio za tri gitare na poticaj Dubrovačkog gitarskog trija. Svaki stavak izgrađen je na tek naznačenim reminiscencijama Sorkočevićevih elegantnih tema, prizivajući starinsko ozračje Sorkočevićeva Dubrovnika.
Pavane pour une infante défunte Mauricea Ravela (1875.-1937) građena je od jednostavne melodije koju prate jednostavni razlomljeni akordi. Korijene ima u sporom, izvorno padovanskom plesu, koji se u španjolskoj tradiciji u stiliziranom obliku katkad izvodio prilikom sprovoda.
Tri slavenska plesa Antonína Dvořáka (1841.-1904) nadahnuti su jednako slavnim nizom Mađarskih plesova Johannesa Brahmsa. No, dok je Brahms skladao na originalne mađarske narodne melodije, Dvořák je skladao vlastite melodije i teme. U njima su se javljali karakteristični ritmovi plesova, posebno oni njegove rodne Bohemije, kao što su primjerice Skočná (op. 46, br. 7), Furiant (op. 46, br. 8) ili Starodávný (op. 72, br. 2)