"Kiklop" Ranka Marinkovića neosporno se ubraja među klasična djela hrvatske književnosti 20. stoljeća, a neki ga smatraju i prvim postmodernim hrvatskim romanom. Na jednoj razini, "Kiklop" je omaž boemskom ozračju međuratnoga Zagreba u kojem je Tin Ujević pisao i obilazio kavane, što su bile poprišta intelektualnih nadmetanja jednog od posljednjih naraštaja umjetnika-erudita. U tom miljeu kreće se sada već gotovo arhetipski lik Melkiora Tresića, mladoga intelektualca u potrazi za identitetom, u isti mah zadivljena i zgađena plejadom likova s kojima se želi poistovjetiti, poput očinske figure pjesnika Maestra te zbunjujućeg Uga, istodobno neodoljivog, odvratnog i smiješnog. Na drugoj razini, roman je i ljubavna priča kojoj je u žarištu Žena-Nepoznanica. Melkior joj nadijeva ime Vivijana, prema francuskoj glumici Viviane Romance, stvarajući u umu i mašti utjelovljenje vječne žudnje koja poprima obrise niza mitskih i literarnih žena, budeći u Melkioru neizdrživu ljubomoru, ali i idealističku čežnju za ljepotom. Ovaj roman složene strukture može se čitati realistično, kafkijanski, pa čak i pirandellovski, a da se njegova slojevitost pritom ne iscrpi, čemu teži i nova scenska adaptacija – nakon više od četiri desetljeća – koju potpisuje redatelj predstave Saša Anočić.