Prva dramska djela kritika mu je smatrala larpurlartističkima i avangardnima, a potom ih uvrstila u teatar apsurda. Neki kritičari držali su da Pinterovim dramama najbolje pristaje žanrovska odrednica komedija prijetnje (comedies of menace). Sve do godine 1982. Pinterov rad uglavnom se doimao apolitičnim, a potom su kritičari i teatrolozi u njemu počeli prepoznavati izrazito politički angažiranog pisca te revalorizirati njegove drame s tog motrišta.

Iza naoko posve privatnog svijeta Pinterovih drama naslućuju se i vrebaju osnovni politički problemi: zloupotreba moći, borba za opstanak, okrutnost, strah i teror. Čovjekov egzistencijalistički strah i strepnja – ne kao apstrakcija ili nadrealistička fantazmagorija, nego kao nešto stvarno, psihofizičko i svakodnevno – nalazi se u srži Pinterova kazališta.

Zaokupljen je i problemima identiteta, motivacije, ovjerovljenja, dokaza – a to su osnovni problemi filozofije i književnosti 20. stoljeća (npr. Martin Heidegger, Jean-Paul Sartre i dr.). Pinter je razvio svoj osobni stil, danas poznat kao "pintereskni" (Pinteresque). Njegov dramski jezik jedinstven je spoj poetičnosti i okrutnosti, koja je pritajena u gotovo svim dijaloškim situacijama. Zaokupljenost okrutonošću u svim njezinim manifestacijama, kako verbalne tako i fizičke te psihološke, s učestalom pojavom likova terorista, mučenika i krvnika, prožimlje svekolik Pinterov rad te čini jednu od njegovih glavnih tematskih niti.