MOZART - GLAZUNOV - RODRIGO - BRUCKNER
Posljednje desetljeće kratkog ali bogatog životnog vijeka Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791) donosi među ostalim tri opere na libreta osebujnog i kontroverznog venecijanskog opata, Lorenza da Pontea (1749-1838). Nakon Figarovog pira i Don Giovannija, posljednja Mozartova suradnja s Da Ponteom,opera Così fan tutte, praizvedena u Beču početkom 1790, čiji podnaslov La scuola degli amanti, škola za ljubavnike, ukazuje na moralnu poučnost opere, na poseban način potvrđuje i Goldonijevu oksimoronsku kovanicu dramma giocoso, koja dobro opisuje njezin žanr. Unatoč nizu komičnih, čak trivijalnih situacija, zamjenâ identitetâ, komičnih likova, ono što se zapravo događa nosi nemalu dozu ozbiljnosti i ostavlja nas s otvorenim moralnim dilemama. Jesu li sve žene doista takve, nevjerne i nestalne, kako se lapidarno ustvrđuje u teško prevodivom naslovu ove opere. Zašto se dvjema junakinjama postavlja klopka u vidu zavodljivih stranaca, i bi li muški dio društva jednako podbacio, da su bili izloženi sličnoj napasti. Zašto naziv opere nije bio na primjer Così fan tutt-i? Ta i druga pitanja mučila su teoretičare, kritičare i mnoge druge tijekom stoljeća, kad su razmišljali o ovoj najmanje popularnoj od triju Mozartovih opera na Da Ponteova libreta. U novodobnim izvedbama ova opera ipak osvaja naklonost publike, a struka u njoj otkriva kompleksne i intrigantne slojeve glazbenih značenja. Sama Uvertira nije rijetka na koncertnim izvedbama. Nakon gospodski sporog uvoda kreće presto, koji, premda ne donosi teme iz opere, aludira na intrige, ljubavne zabune, zablude, prevare koje ćemo naslutiti u zamršenom preplitanju duhovitih brzih figura oboa, flauta, fagota, klarineta i gudača. Tek na kraju uvertire, sasvim potiho, ušuljat će se motto opere –oni isti akordi nad kojima će, prije finalnih razračunavanja, Don Alfonso zadovoljno ustvrditi: Co-sì fan tu-u-tte!
Rapsodična, puna zanosnih arabesknih pasaža saksofona, nad sanjivim harmonijskim teksturama orkestra, i duboko uronjena u romantično naslijeđe - takva je partitura Koncerta za saksofon i gudače u Es-duru op. 109 Aleksandra Glazunova (1865-1936). Tvorac devet simfonija, niza kvarteta, koncerata, glazbeno-scenskih djela, Aleksandar Glazunov počeo je karijeru kao čudo od djeteta, ubrzo privukavši zanimanje prominentnih ruskih glazbenih figura, Milija Balakirjeva, Mitrofana Baljajeva i Nikolaja Rimski-Korsakova, koji mu postaje profesorom i, unatoč razlici u godinama, doživotnim bliskim prijateljem. Kasno djelo Aleksandra Glazunova, zapravo posljednje na kojemu je radio prije smrti, Koncert za saksofon, donosi uz ostalo povratak nekim korijenima njegovog skladateljskog jezika, kao i reminiscencije na starog, tada već dugo godina mrtvog prijatelja i profesora, Rimski-Korsakova. Orkestralna virtuoznost koju od njega nasljeđuje, dio je rukopisa Glazunova u kojemu uspijeva pomiriti dva pola ruske glazbe, onaj specifično ruski nacionalni, potekao od Moćne gomilice, i onaj zapadnjački u kojemu nasljeduje “lirizam Čajkovskoga i kontrapunktske vještine Tanjejeva“ (Boris Schwarz, NGroveD). Saksofon kao solistički instrument, nikada naročito popularan u klasičnoj glazbi, odabrao je Glazunov na nagovor saksofonista Sigurda Raschèra, koji je naručio koncert. Koncert skladan u jednom stavku, sastavljen je od niza međusobno povezanih odjeljaka, koji vode kroz neobične harmonijske predjele, građene od bezbrojnih udaljenih modulacija, zanimljivih kromatskih bojenja, do neobičnih polifonih pasaža u posljednjem odjeljku skladbe, koji će se nakon putovanja kroz g-mol, Ces-dur, h-dur, c-mol, vratiti u okrilje Es-dura. Forma je sažeta, a pratnja građena na gudačima, čije dionice dodatno dijeli, tako želeći zamijeniti, kako je napisao u pismu prijatelju Maksimilijanu Steinbergu, drvene puhače koji nedostaju u orkestraciji. Sam zvuk virtuozno skladanog arabesknog saksofona, prepun kromatskih nizanja i razigranih figuracija, neminovno će podsjetiti na jazz koji je dopirao do Europe i Pariza u kojemu je Glazunov živio posljednjih godina života. Koncert je praizveden u Švedskoj 1934., ali Glazunov nije prisustvovao praizvedbi niti je za života uspio čuti javnu izvedbu ovog svog djela.
Premda sam klavirist, a ne gitarist, skladatelj Joaquin Rodrigo (1901-1999) bio je duboko uronjen u španjolsku glazbenu tradiciju, ostavivši za španjolski nacionalni instrument gitaru niz od četrdesetak djela, koja nastavljaju dugu tradiciju glazbe za gitaru i lutnju u Španjolskoj od doba renesanse. Njegov skladateljski jezik, premda se oblikovao u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća, odjekuje ritmovima i melodijama španjolskog Zlatnog doba, noseći prepoznatljivu notu melankolije za udaljenom prošlosti. Najznačajniji u cjelokupnom Rodrigovom opusu je Concierto de Aranjuez, koji od prvih izvedbi postaje zaštitnim znakom španjolske glazbe i jednim od vrhunaca gitarističke literature uopće. Nastao je na poticaj gitarista Regina Sainza de al Maze, koji ga je i praizveo 1940. u Barceloni. Uspjeh koncerta donosi svjetsku slavu Rodrigu, a potkraj života ovjenčan je i posebnim plemićkim naslovom, kao Marqués de los jardines de Aranjuez. Stilski, Rodrigo sasvim ostaje izvan tadašnjih avangardnih glazbenih trendova, tražeći svježinu i inovativnost u izvorima španjolske tradicije. Elegantne melodije, melankolični ukrasi, raskoš boja, sklad i simetrija, odražavaju možda upravo vrtove kraljevskog ladanjskog dvorca po kojemu je koncert dobio ime, premda postoje različite priče o mogućim izvorima nadahnuća za ovu skladbu. Prekrasan spori stavak, Adagio, okružen dvama živahnim vanjskim stavcima, najčuveniji je dio koncerta, a čini ga polagana, ukrašena melodija koju uvodi engleski rog, nad mekanom podlogom gitare i gudača, iz koje se potom razvija sve ukrašenije tkivo stavka, u čijem je srcu, među solima engleskog roga, oboe, flauta, fagota, roga i gudača, kao najsjajnija od svih, gitara, provedena kroz različite harmonije, registre, figure, prizivajući, kako je to Rodrigo sam opisao, “miris magnolija, pjev ptica, i žuborenje fontana“ u vrtovima Aranjueza.
Skroman, samokritičan i nesiguran, to su neke od značajki osobnosti skladatelja Antona Brucknera (1824-1896), koje se često ističu kao začudne i sasvim neočekivane nasuprot veličanstvenom, grandioznom, raskošnom zvuku njegovih devet simfonija i niza drugih veličanstvenih partitura. Kao sin seoskog školskog učitelja, često se osjećao nesiguran i izložen u metropolitanskom okruženju Beča, a i najmanja kritika znala je poljuljati njegovo samopouzdanje. Jedino pravo utočište nalazio je u vjeri. Bio je odan katolik, a duboka religioznost i religiozna mistika prožima ne samo njegova sakralna djela, već i njegove simfonije. Jednom je rekao: “Kada me Bog napokon upita 'Što si napravio s talentom koji sam ti dao, moj mladiću?', ja ću mu predati partituru Te Deuma i nadati se da će mi milosrdno suditi.“ Te Deum, koji je skladao “u zahvalu Bogu što ga je proveo kroz teška vremena u Beču“, partitura je u čiju je kvalitetu Bruckner bio siguran. To nije bio slučaj s mnogim drugim partiturama, koje je konstantno prerađivao, do kraja života. Te Deum, za sole, zbor i orkestar, pisao je kroz nekoliko godina, paralelno s drugim djelima, poglavito Sedmom simfonijom, započevši skice 1881, a dovršavajući partituru 1883. Skladano u grandioznoj maniri, s velikim zborskim i orkestralnim sastavom, djelo pokazuje lakoću kojom je Bruckner prilazio različitim tehnikama, objedinjujući polifoniju Palestrine, kontrapunkt Bacha, Beethovenov simfonizam, Schubertovu pjevnost, bojeći sve to naprednim harmonijskim jezikom. Kroz cijelu skladbu pretežito homofono pisanje zbora, koje se otvara nad veličanstvenim pedalima orkestra u prvom odjeljku skladbe, tek na kraju skladbe pretače se u efektnu fugu. Tematske poveznice vežu pet odjeljaka skladbe, a tonaliteti koje Bruckner bira su znakoviti: trijumfalni C-dur za prvi i posljednji odjeljak (Te Deum laudamus i In te, Domine, speravi), središnji Aeterna fac u tonalitetu d-mola, dok su drugi i četvrti odjeljak, Te ergo i Salvum fac, oba u f-molu, u kojima među vokalna sola upliće i prominentan solo violine. Te Deum je praizveden u verziji s dva klavira 1885, da bi praizvedba s kompletnim izvođačkim tijelom bila održana pod ravnanjem Hansa Richtera u Beču u siječnju 1886, s velikim uspjehom. Velika popularnost i danas prati ovo djelo koje je bilo i među osobnim Brucknerovim favoritima u njegovu stvaralaštvu.
Zrinka Matić