Upravo je splitska slikarica Enca Kovačević svojim nježnim, ali opet snažnim likovnim izrazom, podsjećanjem na neka druga vremena koja su talent mjerila urođenom sposobnošću izražavanja emocija, stvarnosti, snova i mašte pomoću istančanih likovnih tehnika, zavrijedila priliku da gostuje kod Meštrovića. Baš poput njega koji je svoj klasični figurativni likovni izraz nastavio slijediti bez obzira na različite avangardne stilove i pravce koji su se pojavili i zaživjeli tijekom 20. stoljeća, tako i Enca Kovačević ostaje vjerna svojoj romantičnoj figuralnosti.

Kontrapunkt Ence i Meštrovića posebno je zanimljiv jer ističe ključne osobine dviju na prvi pogled potpuno različitih umjetnosti, suprotstavljajući ih toliko da se na kraju zapravo približavaju. Meštrović je prvenstveno kipar, Enca je slikarica. I kad se okušava u slikarstvu, Meštrovićeva je paleta tamna, a likovi robusni; Enca njeguje nježne pastelne premaze. Meštrović ženi prilazi kao sin, suprug, ljubavnik i otac, Enca ženi prilazi kao žena. Meštrović modelira prema modelu, Enca slika iz svoje memorije. Meštrović je snažni, tvrdoglavi sudionik kulturnih i političkih zbivanja svoga vremena, Enca samozatajno živi svoju društvenu ulogu i svoju umjetnost.

(Vesna Bulić Baketić, 2017.) 

Enca Kovačević rođena je u Splitu 1953. godine. Diplomirala je slikarstvo na Pedagoškoj akademiji u Splitu, u klasi profesora Ante Kaštelančića.

Kustosica: Vesna Bulić Baketić

Recenzenti: Biserka Rauter Plančić, Marin Ivanović