"Crvena voda" priča je o nestanku sedamnaestogodišnje djevojke koja je iščezla jedne rujanske subote godine 1989., nakon ribarske fešte u malom mjestu na dalmatinskoj obali. Policijska potraga ne daje nikakve rezultate, a okolna politička zbivanja - pad jednog sistema, društvene promjene i rat - zasjenjuju nestanak djevojke koji pada u zaborav. Obitelj - otac, majka i brat blizanac - jedini su koji i dalje traže nestalu Silvu. "Crvena voda" proteže se kroz 27 godina, prateći daljnji usud ljudi upletenih u nestanak, od ukućana, osumnjičenih, pa do inspektora komunističke milicije. Kroz njihove sudbine roman zahvaća tri desetljeća života u Hrvatskoj.
Jurica Pavičić, profesor je povijesti i književnosti i poznati hrvatski romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Književni ugled stekao je svojim kratkim pričama, te trilerima i kriminalističkim romanima. U svojoj prozi miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je više književnih nagrada. Njegov roman "Crvena voda" (objavljen 2017.) dobio je nakon prijevoda na francuski 2021. nagrade LePoints i nagradu Grand Prix de la litteraturepoliciere za najbolji europski kriminalistički roman.
U književnosti je debitirao socijalnim trilerom Ovce od gipsa 1997. Citirajući palestinskog redatelja Eliju Suleimana, Pavičić često navodi kako se njegove pripovijetke bave „nesvršenim kućama i nesvršenim poslovima“. Kritičari njegove pripovijetke često uspoređuju s Alice Munro i Raymondom Carverom.
Od 1990. radi kao filmski kritičar i kolumnist različitih novina (Slobodna Dalmacija, Vijenac, Zarez, Nedjeljna Dalmacija, Jutarnji list)). Dobio je niz značajnih nagrada za svoj kolumnistički i kritičarski rad.
Ansambl je toliko snažno uronio u „Crvenu vodu“ da se pred publikom ekspresionistički strašno razlio i rasuo sav glib zločina, zamjeranja i zaborava. Ovo je jedan od rijetkih komada gdje je kristalno jasno da čitav tim proživljava trojstvo autor-tekst-djelo. Umjetničko je djelo nastalo na krilima teksta koji ne smije biti zapostavljen i redateljski izvrsno promišljena zločina koji ne smije biti zaboravljen – a neće biti zaboravljena ni izvedba koja ruši zidove i razdjeljuje umjetničke emocije na komade boli u svijetu punom prešutna pristajanja na nemoć. Koji maestralan krik protiv šutnje, pasivnosti i običnosti! (Magdalena Mrčela)