U sklopu dramskog programa 58. Splitskog ljeta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu u petak, 3. kolovoza s početkom u 21 sat publika će imati priliku pogledati dramski solo belgijskog redatelja, koreografa i performera, Jana Fabrea „Car neuspjeha“, djelo nastalo u koprodukciji njegovog kazališta Troubleyn i Zagrebačkog kazališta mladih. Kao jedini glumac u ovom dramskom monologu pojavljuje se glumac ZKM-a Frano Mašković.
U sklopu dramskog programa 58. Splitskog ljeta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu u petak, 3. kolovoza s početkom u 21 sat publika će imati priliku pogledati dramski solo belgijskog redatelja, koreografa i performera, Jana Fabrea „Car neuspjeha“, djelo nastalo u koprodukciji njegovog kazališta Troubleyn i Zagrebačkog kazališta mladih. Kao jedini glumac u ovom dramskom monologu pojavljuje se glumac ZKM-a Frano Mašković.Tema predstave je ponajprije osobni obračun autora s „nepodnošljivom žudnjom za uspjehom“, koji se u biografiji klauna i glumca ne ostvaruje. U Caru neuspjeha Fabreov se junak – fiktivni klaun ili realni glumac – transformira s lakoćom u mnoštvo likova nastojeći vještinom doprijeti do idealnog i u tom se nastojanju neprestance spotiče o iste pogreške, poput umjetnika prepuštenog ponavljanju istoga. Klaun sve tvrdoglavije pokušava prikazati nešto 'originalno' (‘jer vježba vodi savršenstvu'), čak i kad u tome neprestano podbacuje. Biti izvrgnut ruglu u javnosti dio je igre i on je toga svjestan. Za vrijeme svojih 'radnji' on naširoko razglaba o filozofiji, nudeći svojevrsnu egzistencijalnu obranu svoga raison d'être: ‘Zaboravljam sve osim odbacivanja'. To je nedvojben argument za potragu za lijepim, uzvišenim, za ‘sanjanjem neostvarivoga sna’, a za pisca Fabrea on govori i o stanju uloge umjetnika. Onoga koji je, poput Sizifa, 'osuđen' na neprestano ponavljanje i koji je u svojem zadatku osuđen na neuspjeh.Fabre potpisuje tekst, režiju, scenografiju, kostimografiju i oblikovanje svjetla, dramaturginja i asistentica režije je Caroline Lamaison, kostime je dizajnirala Doris KristićFabre je sam Maškovića izabrao na audiciji, a po furioznom tempu u kojem ovaj provodi sat i četrdeset minuta sam na sceni, teško je uopće zamisliti boljeg interpreta ovog složenog teksta. I dok Mašković žonglira ili izgovara rečenice koje upućuju na njegovu potragu za lijepim, odnosno mogućom utjehom u umjetnosti, on ispada iz simboličnog sustava i postaje znakom iskoraka, svjesne želje za pobunom ili promjenom, istodobno i uzvišen i tragičan u nemogućnosti da ikoga nasmije ili sebi dokaže da će pronaći prostor u kojem bi smjestio/premjestio vlastito srce.