Barufe su tako prenesene iz Mletačke lagune u Istru, u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, pri čemu je venecijanski dijalekt zamijenjen melodioznim narječjima Istre, Krasa i Trsta otvarajući na razmeđi triju jezika novi prostor ne samo jezične zaigranosti, već i izazova u pokušaju uspostavljanja nove razine komunikacije. Djelo je, kaže poznati slovenski redatelj Vito Taufer, „metafora multietničkog i multikulturalnog svijeta u kojem vlast iskorištava maloga čovjeka, marginaliziranoga ribara, s kojim nerijetko manipulira kao s kmetom na političkoj šahovnici.” Lucićeve su Barufe u ovom slučaju priča koja nadilazi granice, sublimirajući duh našeg svađalačkog vremena, a istovremeno secirajući nepopravljive ljudske naravi i društvene odnose kroz prizmu mediteranskog duha i humora.