Biografska drama prati lik Alekse Šantića, točnije, njegove posljednje dane. Stvarajući lik pjesnika koji boluje od tuberkuloze, a prema glasinama i od sifilisa, Marko Tomaš obilato se koristi flashbackovima. Otvarajući brane sjećanjima, stari pjesnik susreće vlastiti alter-ego u liku Alekse K.

Posljednje dane Šantić provodi u kući Ćorovića kod sestre Radojke – Perse koju Tomaš pretvara u moćan zaštitnički lik koji karizmatičnim monologom, bliskom tonu tragedije, opisuje prokletstva i začarani krug u kojemu se kreću pojedinci nesretno ovisni o etničkoj zajednici. Šantićev san pohodi mlađi, također mrtvi pjesnik, njegov brat Jakov. Jakov se pojavljuje recitirajući svoju poznatu pjesmu „Na mjesečini“ koja se originalnošću i modernističkim pristupom čini ''svjetskija'' i suvremenija od Aleksine poezije. Njihov zet Svetozar Ćorović, također mrtvi pjesnik, obilazi Šantića da ga podsjeti na zanos s kojim su nekad mladi jurišnici zamišljali budućnost koja će se dogoditi raspadom Austro-Ugarske monarhije, i na gorko otrježnjenje koje je nastalo nakon stvaranja nove države. U sličnoj se funkciji pojavljuje pjesnik i diplomat Jovan Dučić koji je svoju ulogu u buđenju nacionalne svijesti kroz poeziju, obilato naplatio kod novog kralja, za razliku od Alekse Šantića koji ostaje živjeti u svom Mostaru, osiromašen i poluodbačen. Crnjanski je jedini koji starome pjesniku odaje priznanje za životno djelo iako je i sam skeptičan prema njegovoj kvaliteti. Krleža, kao glasnik novog vremena, avangardist i internacionalist, u svom je dijalogu sa Šantićem, zgrožen provincijskim malograđanskim mentalitetom. Opisujući spomen sobu Kranjčevićevu, on se neizravno ruga Šantićevoj uramljenoj slici kralja Karađorđevića.