Izvorno, Glembajevi govore o propasti jedne velike kapitalističke obitelji, o načinu kako je veličina te obitelji nastala, kako se u lukavosti održavala i kako se perverzno rastočila. U doba današnje tajkunizacije, koja vlada svim tranzicijskim prostorima od Baltika do Soluna, čini nam se tema te drame ključna za hrabri ulaz u vibriranje teatarske suvremenosti i neporecive aktualnosti.

Nemoral je uvjet i poluga glembajevskog bogatstva, ali prepredenost bezosjećajnosti uči se odavno na službenim školama i ustanovama.

Glembajevi su neka vrsta rendgena te bezosjećajnosti, koja i iznimke svojih pravila ne uspijeva presaditi u vrt razuma, već ih priklapa uz tvrde korijene dalekih nejasnoća i mutnih početaka. U tom je smislu lik Leonea, sina starog Glembaja nepodnošljivo dvostruko razapeta figura između krivnje Edipa i pravde Robina Hooda, a stari je Glembay transfiguracija sveprisutnih novovjekovnih tajkuna.

Što će reći Glembajevi jesu, ako se tako hoće, kritika trenutne tajkunske nakaradnosti, ali se kritičar te nakaradnosti ama baš nikako ne da pronaći unutar korpusa te drame.

Dapače, Krleža poručuje da se ni kritika te stvari, s pripadajućim joj kritičarima ama baš nikako ne da zasnovati niti izvan njezina svijeta, to će reći u stvarnosti. Strategija kritičnosti ne da se zasnovati na onom krležijanski mutnome. Kuća se ne da graditi na mulju toga mutnoga. Može se samo što prije priznati da su metež i mutež mračni temelji naše oslobođenosti za i pred problemom.

Jedini pozitivni lik u Glembajevima  jest čovjek najkraćeg fitilja i zagledanosti – klerik Silberbrandt. Onaj koji misli u opasnosti  i u domašaju je mutnog.