Ilija Zovko glumom se počeo baviti u rodnom Imotskom kao član amaterske grupe. Veliki uspjeh postiže nezaboravnom interpretacijom monodrame I dajem ti do znanja Frane Jurića, koju je izveo na pozornicama širom svijeta više od 1500 puta. Upravo je s tom predstavom na zemunskom Festivalu monodrame i pantomime 1976. osvojio svoju prvu glumačku nagradu. Taj ga uspjeh zauvijek posvećuje glumi. Na sceni splitskog Hrvatskog narodnog kazališta debitirao je u Brešanovoj Svečanoj večeri u pogrebnom poduzeću (1982), a do 1992, kad postaje stalni član dramskog ansambla HNK Split, ostvario je na desetke uloga. Igrajući male i beznačajne ljude Ilija Zovko osvojio je brojne nagrade poput Nagrade Marul, Nagrade hrvatskog glumišta, Nagrade Ivo Serdar i Nagrade Marko Fotez. U matičnom kazalištu igrao je u brojnim predstavama: Ribarske svađe, Velika magija, Skup, Libar o' libra Marka Uvodića Splićanina, Dekameron, Kad se mi mrtvi pokoljemo, Poloneza Oginskog, Antigona, kraljica u Tebi, Otok svetog Ciprijana, Jo ča je život lip, Nevažne priče, Mandragola, Kate Kapuralica... Posljednji put na scenu Ilija je izišao ovoga ljeta u Goldonijevim Ribarskim svađama na 55. Splitskom ljetu.
Nastupao je i u brojnim predstavama izvan matične kazališne kuće, počev od Škrabeovog Plavog Božića (1989) s Borisom Dvornikom, do Bižmo ća Alda Nicolaja (2000). Zovko je bio i stalni suradnik na Radio-Splitu, gdje je bio autor humorističnih i satiričnih komentara na dnevne događaje za emisiju Kad se smijah tad i bijah. Uz kazališni opus, Zovko je glumio i na filmu (Pakleni otok, 1979; Život sa stricem (1988), Kanjon opasnih igara (1998), Posljednja volja (2001), Fine mrtve djevojke (2002) i Muškarac bez brkova (2005).
Početak 2002. godine označio je prekretnicu u već bogatoj Ilijinoj karijeri: Zovko je na sebi svojstven način - sramežljivo i samosvjesno istodobno – iskoračio u još jedno autorstvo, napisavši monodramu Oprosti Stipe. Kritika je rekla upravo ono što je trebalo reći: "To ne bi nitko mogao izvesti bolje od Ilije Zovka, jer ovdje se naprosto zbiva slučaj u kojemu riječ i pokret potvrđuju svoju najdublju srodnost s djelom" (A. Kudrjavcev). Pišući i igrajući Stipu kao da se ispričava, Zovko je afirmirao dramsko lice autsajdera i postavio ga u središte svog teatarskog svijeta.
S iste polazne pozicije, da nema beznačajnih ljudskih sudbina ni nezanimljivih ljudi, Zovko je pred publiku izišao i sa svojom Francuzicom (2005), ostvarivši zajedno sa Zojom Odak dva minuciozno prostudirana lika začinjena tipičnim Ilijinim dosjetkama i humorom.
Nakon toga uslijedio je i treći njegov dramski tekst Ženici (2007) s kojim je na sceni Gradskog kazališta mladih, u glumačkoj suigri s Filipom Radošem, postigao izniman uspjeh kod publike. Četvrta njegova izvedena drama Priredba (2008) ponovno je monodrama, u kojoj je još jednom oživio lik marginalca, čovjeka koji se igrom slučaja nađe pod kazališnim reflektorima i onda, onako kao usput, ispovijedajući svoju malu i nevažnu životnu priču, stvori Kazalište.
Svoje dramske tekstove Zovko je prošle godine objavio u knjizi Poker lišina.
Ilija Zovko bit će sahranjen u četvrtak, 12. studenog na splitskom groblju Lovrinac. Komemoracija u spomen pokojnika održat će se u Hrvatskom narodnom kazalištu Split u petak, 13. studenog u 12 sati.