Praizvedba: 7. svibnja 2016.
Povijest i alternativna povijest izmjenjuju se u novom autorskom projektu Mirana Kurspahića gotovo jednakom brzinom kao i mišljenja o bližoj ili daljoj prošlosti u političkim debatama od internetskih foruma, preko znanstvenih i kvaziznanstvenih prepucavanja, do parlamenta. Četvrt stoljeća nakon najveće ratne tragedije ova predstava pita se, na osnovu činjenica i maštom obogaćene persiflaže, što nam ona danas znači i jesmo li u to značenje sigurni. Koliko god to pitanje bilo bolno, predstava nudi i zabavnu mogućnost izbora pogleda na povijest, dakle i pogleda na sadašnjost.
Igor Ružić, izbornik 27. Marulićevih dana
Propitivanje povijesnih i društvenih istinitosti
U posljednje vrijeme česta potreba za revizijom prošlosti, osobito one recentne, često vodi u sferu fabriciranja. Dugogodišnje odbijanje Hrvatske da se suoči s neuralgičnim točkama svoje prošlosti, dugogodišnje trpanje evidentnih problema pod tepih, dovelo je do njihova gomilanja te metastaziranja, što je rezultiralo ne potrebom za istinom, nego potrebom za mitovima, nekom izmišljenom boljom prošlošću u kojoj smo neokaljani, moralni i trijumfalni. Upravo te pojave u društvu bile su okidač za nastanak Pada. Pad je postmoderni dramski kolaž nastao interpolacijom autentičnih povijesnih dokumenata i napisana, izmišljena dramskog teksta prožeta citatima, koji u toj kombinaciji na sebi svojstven način propituje povijesne i društvene istinitosti. U osvit preslagivanja povijesti u svrhu nove „izgradnje nacionalnoga identiteta” on služi kao kazališni ključ za otvaranje tabuiziranih tema.
Naime, dramski komad Pad bavi se jednom od rak-rana hrvatske države, a to je pad Vukovara, te time i padom ljudskih i moralnih vrijednosti koje su uslijedile u godinama nakon toga. Drama se sastoji od dvaju dijelova: Jastrebova pada, koji je uglavnom sastavljen od izvornih transkripcija između Tuđmana i Dedakovića, dokumentarne građe iz Domovinskog rata i triju dramskih scena temeljenih na dokumentarnoj građi, te od Konačnog pada, potpuna fabriciranja povijesti koje se bavi alternativnom poviješću 1993. i posve drukčijim ishodom rata, u kojem se grad Zagreb, predsjednik Tuđman i njegov stožer, nalaze u neprijateljskom obruču iščekujući konačan pad.
Projekt se ne bavi samo tezom „što bi bilo kad bi bilo” nego upravo spajanjem nespojivoga, omogućujući konsekventno dramsko i društveno propitivanje dane problematike. Gotovo katarzičan moment u nastanku hrvatske države izrazito je zanimljivo područje istraživanja, u koje se autori upuštaju zajedno s publikom, te je prigoda i za pravu kazališnu katarzu. On se ne trudi biti dokumentarnim, već kazališnim.
Izdaja je jedan od lajtmotiva ove drame. Izdati nekoga znači iznevjeriti nečije povjerenje, nečija očekivanja lojalnosti ili povrijediti interese grupe kojoj netko pripada, a to je svakako nezaobilazno pitanje u kontekstu sudbine Vukovara. Kod osjećaja izdanosti gotovo je uvijek posrijedi subjektivni doživljaj povrijeđene strane, pa stoga samo konstrukt ili projekcija, u tom je slučaju izdaja stvarna koliko je i izmišljena, velika koliko i osjećaj prevarenosti. Opet ovisno o gledištu.
Publika je podijeljena u dvije grupe, jedna događaje prati iz vinkovačkog stožera (obrana Vukovara, Dedaković), a druga iz Zagreba, Ureda predsjednika (Tuđman i ostali). Dva prostora za dva fantaziranja. Te dvije različite vizure utječu na relativnost i relevantnost viđenoga te, uz samu dramsku građu, sve što se čuje i vidi dovode u pitanje. Tako i navodno autentična dokumentarna građa poput transkripta dramskom igrom postaje krajnje upitnom, dok u istoj mjeri fabricirani tekst u nečijoj vizuri postaje povijesnom činjenicom. U Konačnome padu sva publika prelazi u novi prostor, u kojem se i zbiva čitav drugi dio predstave. Završnim prizorom zaokružuje se dramaturška struktura prvoga dijela i zatvara priča o izdaji.
Miran Kurspahić
Trajanje predstave:oko 90 minuta