Giuseppe Verdi, jedinstveni operni autor, po mnogima jedini pravi vladar tog glazbeno-scenskog žanra, u zrelom se razdoblju svog umjetničkog stvaranja prihvatio skladanja mise za mrtve posvećene uspomeni na Alessandra Manzonija, najznačajnijeg talijanskog književnika 19. stoljeća, kojega je Verdi uzdizao do razine nedostižnog uzora u kojega bi se trebali ugledati svi istinski umjetnici: podjednako pjesnici, slikari kao i skladatelji. Djelo je, pod ravnanjem samog Verdija, praizvedeno u Milanu 1874.na godišnjicu Manzonijeve smrti. Polučivši na praizvedbi golem uspjeh, nove izvedbe su slijedile jedna za drugom, a djelo je do današnjih dana jedna od najizvođenijih skladbi svog žanra. No, suvremenici su prigovarali atipičnost Requiema, ponajviše njegovu melodramatičnost, operni karakter neprimjeren liturgijskom djelu. Njemački dirigent i vagnerijanac Hans von Bülow, izrekao je često citiranu misao kako je Requiem zapravo “posljednja Verdijeva opera u crkvenom ruhu“. Requiem, kakvog ga je Verdi zamislio, neobično je aktualan, to je glazbeni oris njegovih promišljanja o religiji i životu u kojem se ogleda sva pluralnost skladateljeve glazbene izražajnosti u odnosu na zadani tekst, te, posljedično, i središnja ideja njegova umjetničkog htijenja. S jedne strane postavio je masu, kolektiv zbora, a s druge pojedince-soliste, četiri individue koje, svaka na sebi svojstven način, preispituju smisao egzistencije, pitanje sudbine, Boga, “konačnost“ smrti, ali i vjeru u onozemaljski život, u ono “nešto“ za što postoji vječna sumnja ali i nada da ipak jest. Dirljivom dramatikom i uzvišenom lirikom, Verdi je tonski uobličio sav taj spektar promišljanja i metamorfnih duhovno-afektivnih stanja, spremno iščekujući svoju Parku i neizbježni susret sa smrću. Jer, smrt je datost, a Requiem je duhovna drama Verdija, duhovna drama čovjeka suočenog sa zadanošću smrti. Requiem je krik vjernika, bolni i skrušeni razgovor s Bogom kojemu se obraća čovjek jezikom svog živog južnjačkog srca, koje u nadzemaljsku mistiku unosi svu originalnost snažnih osjećaja.

Kao takav, Verdijeva je misa za mrtve čest izbor za programe prigodnih koncerata, kakav je i predstojeći uoči blagdana Svih Svetih u splitskom kazalištu. Kvartet solista čine Daniella Schillaci, Terezija Kusanović, Domagoj Dorotić i Ivica Čikeš. Sopranistica Daniela Schillaci splitskoj se publici predstavila dojmljivim nastupom u naslovnoj ulozi Puccinijeve opere Madama Butterfly u svibnju ove godine. Njezin „lijep, voluminozan glas, sposoban i za najfinije detalje“ oduševljava publiku i kritičare na brojnim zapaženim opernim i koncertnim nastupima u Italiji i inozemstvu na kojima je surađivala s velikim dirigentskim imenima kao što su: Roberto Abbado, Placido Domingo, Zubin Mehta, Seiji Ozawa, Gianpaolo Bisanti, Roberto Gianola, Julian Kovatchev, Alain Lombard, Fabio Mastrangelo, Gianandrea Noseda, Yutaka Sado te s redateljima kao što su: Franco Zeffirelli, Robert Carsen, Paul Curran, Willy Decker, Hugo De Ana, Francesco Esposito, Yannis Kokkos, Stefano Podda. Primadona splitske Opere mezzosopranistica Terezija Kusanović dobro je poznata domaćoj publici koju je, između ostalih uloga, impresionirala kreacijama Suzuki u Puccinijevoj Madamme Butterfly, a potom i Carmen u istoimenoj Bizetovoj operi, kao i Dalile u premijeri Samsona i Dalila u HNK Split. Tenor Domagoj Dorotić, dobitnik Nagrade Hrvatskog glumišta, čest je gost splitske operne pozornice gdje je debitirao u Verdijevom Macbethu kao Macduff 2010, a poslije toga nastupao je i kao Adel u Adelu i Mari, Alfredo u Traviati, Stauermann u Letećem Holandezu na Splitskom ljetu, Ernani u istoimenoj operi, a 2012. dobio je i bijenalnu nagradu Ante Marušić HNK Split. Nacionalni operni prvak bas Ivica Čikeš dobitnik je najvrijednijih domaćih opernih nagrada kao što su Nagrada Hrvatskog glumišta, Milka Trnina, nagrade Judita na Splitskom ljetu, nagrade Ante Marušić HNK Split, nagrade Milan Pihler riječkog HNK Ivana pl. Zajca.