Gospođa Bovary, dramski balet Valentine Turcu, osvojio je publiku i kritiku na 70. Splitskom ljetu. Ususret prvoj izvedbi na velikoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta Split, pitali smo renomiranu baletnu umjetnicu Valentinu Turcu o najvećim izazovima tijekom stvaranja ove nesvakidašnje predstave – od izbora glazbe i kreiranja vizualnog identiteta do izazova prenošenja emocija kroz pokret.

Koji su bili najveći izazovi u adaptaciji Flaubertova romana u formu dramskog baleta?

Autorsko stvaranje suvremene baletne predstave iznimno je visok, zahtjevan, rijedak i vrijedan oblik kazališne estetike. Glazbeni koncept je moj – imperativ. Uvijek istražujem cjelokupni kontekst skladatelja i pisca, biografski, društveni, povijesni te prerađujem cjelokupnu formu. Za svakog koreografa i redatelja je uvijek izazov kreirati glazbeni koncept za balet za koji ne postoji glazbena partitura. Izazov je bio stvarati glazbenu partituru, uskladiti precizno Flaubertovu riječ, plesni pokret, atmosferu i glazbu, uz to stvoriti jasnu dramaturgiju, pronaći svrhu u svakom pokretu, detalju, sceni. U procesu rada na baletu Madame Bovary najveći je izazov bio napraviti surovu, nedopadljivu, neobičnu predstavu, koja govori o trenutku u kojem se nalazi suvremena Emma i likovi oko nje. Realizam - bez blefa, bez teatralnosti. Strukturirati baletnu predstavu intenzivnog senzualnog i vizualnog naboja, bez pretjeranog romantizma. Transcendirati Emmu u današnje vrijeme. Priča o Emmi Bovary vrlo je relevantna, za trenutak u kojem živimo: bovarizam, nezadovoljstvo, praznina i neispunjene ambicije, Emmina očekivanja, strast, slomljene emocije, ovisnosti i depresija. Bila je potrebna vrlo zahtjevna „laparoskopija” materijala da bih stigla do jasnih dramaturških i redateljskih odluka. Radim na mnogo načina. Filigranski rad, studiozan i organiziran, neophodan je da se savlada sva raskoš ideja i svjetova mašte na putu od ideje do realizacije. Koreografija dolazi kroz moje tijelo nakon što, do najsitnijih detalja, osmislim sve likove, scene, uspostavim odnose, glazbene fraze i strukturiram narativ izvedbe.

Sami ste birali glazbu za balet, kako je tekao taj proces te imate li favorita među skladbama i zašto?

Proces izbora glazbe za moje balete uvijek traje dugo. Mjesecima slušam i istražujem mogućnosti ekspresije pokreta te geste unutar glazbenih kompozicija. Bez obzira na to što ponekad smatramo, da neko glazbeno djelo volimo ili ne volimo, često je ipak predstava ta koja odlučuje. Nikad nisam bila ljubitelj Chopina, ali činjenica je da njegova glazba savršeno inspirira suptilne scenske forme i odnose, koji upravo zahtijevaju tu vrstu melankolije i strasti. Moj favorit je uvijek MUSE. Obožavam taj bend i znam, da su neke njihove skladbe s klavirom snažno inspirirane Chopinovom glazbom, tako da sam odmah osjetila da će to u mnogim nijansama biti univerzalan dijalog između 19. i 21. stoljeća.

Koliko je filmski tempo utjecao na koreografiju i vizualni identitet baleta? Možemo li reći da je vaš pristup donekle kinematografski?

Kazališna publika voli tempo, nacionalna i internacionalna kritika tijekom posljednjeg desetljeća mog rada sve više piše o kinematografskom pristupu, hrabrosti, tempu koji oduzima dah, radikalnim potezima, virtuoznoj koreografiji, umjetničkom integritetu, suvremenoj estetici baleta 21. stoljeća. Moj pristup je apsolutno kinematografski. Zanima me kazalište koje neposredno i bez celofana razgovara s gledateljem. U kazalištu je najvažnija prava mjera. Ponekad mi moji najbliži suradnici, istaknuti vrhunski ljudi i kreatori – Marko Japelj, Alan Hranitelj, Anton Bogov, Aleksandar Čavlek i Gorazd Vever, briljantno pomognu u toj redukciji na minimalizam. Uz to je poznato da sam učenik Mauricea Béjarta, prema plesačima i prema publici se odnosim s poštovanjem kao i on. Kod njega je uvijek sve bilo dobro utemeljeno, promišljeno i duboko je cijenio našu individualnost. Komunicirali smo puno i iskreno. Vrlo duboko. Volio je film i bio je inspiriran velikom literaturom, filozofijom, religijom, metafizikom. Béjartova legendarna misao glasi: „Kazalište je svetište, kad uđeš u njega, pokloni se i posveti se molitvi. Problem je kad u kazalište dođe netko, ‘ko misli da je Bog.”

Kako se razlikuje doživljaj predstave na otvorenoj sceni tijekom ljeta i sada u kazališnom prostoru, na našoj velikoj sceni?

Doživljaj predstave unutar mračnog kazališnog prostora je sasvim sigurno intimniji i možda čak emocionalno senzibilniji, iskreniji i čišći. Predstave na otvorenoj pozornici usred ljeta su često popraćene euforijom osjetila, drukčijom interakcijom, nekim osobnim nastupom gledatelja, koji su otkriveni pred svima. Stvara se jedna vrsta gladijatorske arene, dok je unutar zidova kazališta neki siguran prostor.

Kako publika reagira na ovu interpretaciju klasičnog romana i jeste li dobili povratne informacije koje su vas iznenadile?

Sjajno! Rekli su, da je predstava – nuklearka, da je vrlo ženstvena izvedba, erotizirana, naelektrizirana, nepredvidiva, ranjiva, odvažna. Brutalni realizam kojim se Flaubert besprijekorno zarezao u tadašnji svijet te zbog njega završio na sudu, obilježio je i moju viziju. Ono što je u 19. stoljeću bilo skandalozno, danas je potpuno obezvrijeđeno. Obezvrijedili smo sve što se obezvrijediti moglo. Dehumanizirali smo se, pogotovo u posljednjih nekoliko godina. Dakle, čime još danas možemo šokirati? S apsolutnom iskrenošću na pozornici uz preciznost, disciplinu i virtuoznost pokreta. Vjerujem da možemo dotaknuti ljudska srca s ljubavlju, ljepotom i emocijama, kojih se još uvijek toliko bojimo jer živimo u svijetu mentalne i emocionalne anestezije.

Umjetnost danas, kako kažete, mora ispunjavati svoju najvišu misiju. Kakvu reakciju publike priželjkujete i što biste voljeli da gledatelji ponesu sa sobom nakon predstave?

Najviše cijenim i volim kad mi kažu kako danima neprestano razmišljaju o prizorima i osjećajima koje su doživjeli i koji su im otvorili srca te da tako nešto nikada nisu vidjeli, da im je to neponovljivo, lijepo i posebno životno iskustvo. Uistinu mi najviše znači kad plesači s kojima radim i stvaram mjesecima, bivaju ispunjeni u duši, obogaćeni novim znanjem, drukčijom kvalitetom i umjetničkom razinom u koju su uložili veliki dio sebe. U Zagrebu smo imali iskustvo s gledateljima u rasponu od 12 do 92 godine. Bojali smo se kakve će reakcije biti, ali pobjeda kazališta bila je potpuna. Uostalom, to je uvijek bila vitalna misija kazališta – držati baklju, komunicirati, otvarati unutrašnje i vanjske svjetove.

Kako bi ljudi u umjetnosti i kulturi prepoznali ono što je bitno za vlastitu egzistenciju i osobni razvoj, mi umjetnici moramo koračati naprijed s inovativnim idejama i odlučnim potezima, ispunjavajući time svoju najvišu misiju, jer – što je umjetnost ako je nitko ne gleda s druge strane pozornice?

Gospođa Bovary na sceni je za Valentinovo (14. veljače u 20 sati) te 15, 17. i 18. veljače.