Ususret prijemu Republike Hrvatske u Europsku uniju Opera splitskog Hrvatskog narodnog kazališta 18. svibnja s početkom u 20:30 sati izvest će Beethovenovu Devetu simfoniju, grandioznu posljednju simfoniju genijalnog skladatelja. Naime, Oda radosti iz posljednjeg stavka simfonije himna je Europske unije i Vijeća Europe. Izvedbom ravna maestro Loris Voltolini, a u njoj sudjeluju zbor i orkestar HNK Split, zbor Umjetničke akademije u Splitu, te solisti: sopranistica Valentina Fijačko, altistica Terezija Kusanović, tenor Branko Robinšak i bas Luciano Batinić.

Ususret prijemu Republike Hrvatske u Europsku uniju Opera splitskog Hrvatskog narodnog kazališta 18. svibnja s početkom u 20:30 sati izvest će Beethovenovu Devetu simfoniju, grandioznu posljednju simfoniju genijalnog skladatelja. Naime, Oda radosti iz posljednjeg stavka simfonije himna je Europske unije i Vijeća Europe. Izvedbom ravna maestro Loris Voltolini, a u njoj sudjeluju zbor i orkestar HNK Split, zbor Umjetničke akademije u Splitu, te solisti: sopranistica Valentina Fijačko, altistica Terezija Kusanović, tenor Branko Robinšak i bas Luciano Batinić.

Simfoniju br. 9 u d-molu, op. 125 glazbeni kritičari smatraju jednim od najboljih Beethovenovih djela, štoviše, jednom od najveličanstvenijih skladbi ikad napisanih. Beethoven ju je skladao punih deset godina, a djelo je prva simfonija nekog od velikih skladatelja koja sadrži i pjevani dio, pa se stoga često naziva i Koralnom simfonijom.

Deveta simfonija plod je autorova posljednjeg stvaralačkog razdoblja. Beethovenov se stvaralčki put dijeli na tri razdoblja, mladenačko formativno, do 1802. koje pretežno pripada bečkoj klasici, srednji “herojski“ period, u kojemu je najproduktivniji i postiže tehničko savršenstvo, do 1812, i posljednji od 1813. do smrti 1827. koji je vrlo kompleksan, obilježen emocionalnim preokretima, i manjim brojem stvorenih djela. U svojim kasnim djelima Beethoven premošćuje i cijeli svoj stvaralački put, zatvarajući luk svoje glazbe na način da se vraća starim nadahnućima, prerađujući neke rane pjesme i klavirske bagatelle. I Deveta simfonija dio je tog procesa, jer o uglazbljenju Schillerove Ode radosti razmišljao je prvi put još 1790., a njezina svima nam znana melodija u svojim se rudimentarnim oblicima javila 1875. Zadnji period Beethovena vodi ka lirskijem raspoloženju. Ono što je možda najzanimljivije i što se najčešće i veže uz pojam Devete simfonije njezin je romantični duh, nova vrsta ljudskosti glazbe, prisne komunikacije putem glazbenog djela, neposrednosti. Želja za intimnom i neposrednom komunikacijom bjelodana je u Devetoj simfoniji, k tome sa slavnom Schillerovom apoteozom univerzalnom bratstvu.U posljednjoj skladateljskoj fazi Ludwiga van Beethovena važan je i snažan religiozni osjećaj. Beethoven je bio odani katolik, vidi se to u njegovoj posveti Misse solemnis, ali formalna strana religije malo ga je zanimala. Njegov Bog bio je ponajviše univerzalni otac kojemu se utjecao za utjehu i oproštenje u mnogim privatnim ispovijedima i molitvama koje se mogu pronaći među njegovim spisima.

Nakon dugog rada simfoniju je Beethoven dovršio u veljači 1824. Prva izvedba održana je iste godine u Kärtnertor Theateru u Beču. Tada je Beethoven bio već gotovo potpuno gluh. Odavno je prestao svirati klavir u javnosti, i premda je bilo oglašeno da će on dirigirati svojom novom simfonijom, u stvarnosti je bilo drukčije. Postoje svjedočanstva da je sjedio pokraj pozornice, davao tempa, dapače, da je prekomjerno gestikulirao, ali dirigirao je zapravo koncertmajstor Michael Umlauf. Unatoč navodno lošoj i neuvježbanoj praizvedbi, o čemu postoje svjedočanstva, ovo veličanstveno djelo je odmah primljeno s oduševljenjem i takva se recepcija nastavila do današnjih dana. Oda radosti korištena je, u vrijeme podjele Njemačke u doba hladnog rata, kao himna ujedinjenom njemačkom olimpijskom timu na Olimpijskim igrama od 1956. do 1968. Godine 1972. Europsko vijeće proglašava je himnom Europe, a od 1985. himna je Europske zajednice, današnje Europske unije.