Ante Jelaska se, od početka 50-ih pa do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća svojim brojnim režijama, neizbrisivo upisao u povijest splitskog teatra. Uz najsrdačnije čestitke šjor Anti, prenosimo riječi zahvale koje je izrekao na jučerašnjoj svečanoj dodjeli nagrade.

„Dozvolite mi da se u ime svih nagrađenih najtoplije zahvalim Komisiji za dodjelu javnih priznanja splitskog Gradskog vijeća i samom Vijeću koje je donijelo odluku, ne skrivajući zadovoljstvo što su rezultati naših zalaganja, naši zanosi i predanost različitim poslovima, priznati od Grada koji se ne odriče vrijednih ljudi. Štoviše i onih koji više nisu među nama, a ostavili su vidnog traga u osmišljavanju identiteta Splita. Ja sam pred vratima na kojima piše IZLAZ i ka šjora Jovana iz Akvarela ponavljam „evo još ovo nikoliko dan“, a sjećam se naučili su me doma u teškim vremenima kada sam poslije Drugog svjetskog rata ulazio u teatar, koji nije nudio velike perspektive i materijalne probitke, da moram biti strpljiv, vridan, tih i volit ljude. Imam osjećaj da su takvi bili i rano preminuli inženjer Zvone Puljić i arhitekta Vjeko Ivanišević, često viđeni u ovoj dvorani. Zahvalan sam teatru što mi je pružio šansu sudjelovati u čaroliji koja je postala moja nikad prekinuta opsesija. A moj je put ovdje počinjao i ovdje će završiti. Život je pun krika i bijesa, kako kaže Shakespeare, a na kraju ne znači ništa…..Utjehu sam tražio ne u fragmentima teatra koji juri za novcem, slavom ili politikom već teatrom koji istražuje, koji okuplja kojemu se vjeruje, koji je stvaran i koji najavljuje promjene. U toj areni, kako kaže Krleža, kulturne su poruke su i idejno tendenciozne, jer se čovjek obraća čovjeku, njome se prenose ideali. To nije problem apartnih sudionika već i onog našeg malog čovjeka i teatra koji se bavi njihovim „čakavskim“ svijetom, ambijentima zdravog smijeha i vedre samospoznaje u kojoj ljudi vide sebe, svoje mane, simpatije, što jača koheziju nacije i naš identitet. Valja nam se zapitati zašto je kultura u stvarnosti marginalizirana, zašto je postala sinonimom zabave i estradizacije, zašto je naša politika u kulturi često improvizatorska i podređena komercijalizaciji, a stalno govorimo kako je to baš, naravno uz sport, naš glavni brend. Na kraju, ponukan jednim osvrtom velikog Marka Twaina i ja mogu kazati da vremena nema, da je život prekratak za svađe, isprike, pozivanja na red….Vremena ima jedino za LJUBAV, a i za nju tek poneki trenutak…. Nagrada za životno djelo meni nagrada je svim umjetnicima u teatru kojih više nema i koje nosim u mom srcu, naš život i nije drugo do ljubav i suza sjaja koja je zaspala pod zvijezdama. Hvala vam i na dobro vam došla Sudamja!“